Ao Nang

Prvi dan nakon dolaska išao sam se upoznat s mjestom i plažom. Samo mjesto možda i nije toliko atraktivno zbog prevelike komercijaliziranosti jer apsolutno sve zgrade u dvije dugačke glavne ulice služe turizmu, bilo da se radi o hotelima, restoranima, barovima, najmu skutera, turističkim agencijama, mjenjačnicama, dućanima s ljetnom obućom i odjećom ili praonicama rublja - sve je podređeno turizmu, a uzevši u obzir koliko stranaca ovdje ima, sasvim mi je jasno zbog čega je tako. To je kao prostor oko plaže Cenang na Langkawiju, ali desetak puta izraženije i intenzivnije. Tu ćete vidjeti par slika iz ulice koja ide paralelno uz plažu i one koja ide prema unutrašnjosti, a koja je po svemu važnija od ove priobalne:

Manja ulica uz plažu...

... i veća koji ide od plaže prema unutrašnjosti

Iako se cijelo ovo područje zove Ao Nang beach, plaža je ovdje najmanje važna. Nije loša, daleko od toga, ali nije ovo plaža zbog koje svi ovi silni turisti dolaze ovdje. Relativno je uska i more je mutno zbog muljevitog dna. Ono zbog čega su svi ovi ljudi ovdje nalazi se pokraj i ispred ove plaže, a to su izuzetno atraktivne plaže do kojih se može doći samo onim famoznim dugorepim barkama i silni otočići i hridi razbacani u akvatoriju. Sve te barke kreću upravo s ove plaže. Kad već spominjem to, trebam reći i da je nedavno gradska uprava morala intervenirati zbog strahovitog rasta cijena prijevoza do tih izoliranih mjesta, budući da su vozači baraka postali prepohlepni i to je počelo negativno utjecati na imidž destinacije. Sada se karte za redovne linije, koje kreću čim se skupi osmero ljudi, mogu kupiti jedino na kiosku kojim upravlja gradska uprava (ili turistička zajednica) i one su fiksne i ponovo vrlo pristupačne, uglavnom 100 bahta (20 kuna) u svakom smjeru. Uglavnom, ovdje imate par slika s plaže:

Inače, taj isti dan sam se okupao i ugodno se iznenadio toplinom mora. Čim sam izašao, išao sam provjeriti šta kažu mjerne stanice - nevjerovatnih 30.2°c! Krajem studenog! Na plaži sam primjetio i nekoliko tabli koje upozoravaju da se radi o zoni udara tsunamija i da se u slučaju potresa treba čim prije uputiti prema mjestima označenim na tablama, naravno, uzbrdo i što dalje od plaže. Ovdje imate još par detalja iz šetnje mjestom:

Rubni dijelovi plaže sastoje se od minijaturnih komadića raznih školjaka

Za kraj moram još nešto reći o svom smještaju. Radi se o tipičnom hotelu koji je jednu slobodnu prostoriju u prizemlju pretvorio u spavaonicu s dvanaest kreveta. Klimatizirana je, kreveti su ograđeni s tri strane, a na četvrtoj imate zavjesu za potpunu privatnost, svijetlo, utičnica i veliki ormarić s lokotom su unutar tog prostora, tri nove kupaonice su u produžetku prostorije i slobodno možete koristiti hotelski bazen, čiji je jedini nedostatak što pločice nisu uobičajene plave boje, nego zelene, zbog čega voda naizgled izgleda prljavo, iako naravno nije. Cijena je za ovu destinaciju i lokaciju hotela odlična, oko 45 kuna/noć u toj spavaonici. Par slika hotela:

Put od Langkawija do Ao Nanga

Stvarno je bilo lijepo na Langkawiju, ali treba polako krenuti na sjever. Vlasnik hostela mi je dan ranije kupio kartu za trajekt bez ikakve provizije i ponudio prijevoz do pristaništa po istoj cijeni kao što bi mi naplatio i Grab. Stvarno lijepo od njega. Riješio sam izlaznu proceduru na malezijskoj carini i u 9:30 krenuo s katamaranom prema tajlandskom gradiću Satun. Iako je vožnja trajala sat i deset minuta, izgubio sam samo deset minuta jer je Tajland jedan sat bliže nama u odnosu na Maleziju. Čim sam dobio ulazni pečat na granici i izašao iz pristaništa, vidio sam dvije velike razlike između Malezije i Tajlanda - ovdje pišu drugim pismom, nama potpuno nečitljivim, a kao sredstvo javnog prijevoza javlja se tzv. songtaew, odnosno pick-up (vrsta auta s tovarnim prostorom) s natkrivenim stražnjim dijelom u kojem se nalaze dvije drvene klupe na koje sjedne desetak putnika i koji u većini slučajeva kreće tek kad se popuni.

Songtaew vidite dolje desno, a ako povećate sliku, vidjet ćete i par natpisa na njihovom pismu (uslikano ispred pristaništa u Satunu, Tajland)

Došao sam do autobusnog kolodvora u Satunu, ali mi je bus za Krabi pobjegao prije deset minuta, a sljedeći ide tek za dva sata. Malo sam se vrtio naokolo pa sjeo popit ledenu kavu (u obje zemlje rade odlične i jeftine ledene kave) i pojesti nešto prije puta dugog pet i pol sati. 

Čekanje busa na autobusnom kolodvoru Satun

Bus je i ovdje bio stvarno moderan, imao je i USB utore da možete puniti mobitele, a karta je koštala 215 tajlandskih bahta, što je pet puta manje u kunama, dakle 43 kune. Na pola puta smo stali na pauzu na jednom odmorištu gdje su se nalazili štandovi s ananasima. Bilo ih je masu, a za 100 bahta (20 kuna) mogli ste dobiti između pet i čak deset komada, ovisno o veličini i stanju dozrelosti.

Odmorište na autoputu sa štandovima ananasa s druge strane ceste

Oko 18 sati stigao sam u Krabi, glavni grad provincije, ali je trebalo uzeti još jedan songtaew da bi se došlo do Ao Nanga, petnaestak kilometara dalje, gdje se nalazi moj hotel i gdje je sve podređeno turizmu, no o tome u sljedećem nastavku. Za kraj još samo jedan podsjetnik na lijepu plažu Cenang na Langkawiju neposredno prije zalaska sunca:

Otok Langkawi - neočekivano otkrivanje otoka

Odlučio sam produžiti boravak za dva dodatna dana jer stvarno uživam na ovom otoku. S obzirom da sam vam pričao o problemu sa iznajmljivanjem skutera u Maleziji ako nemate međunarodnu vozačku dozvolu, planirao sam iznajmiti jednu od njihovih "montica" koje su naizgled bile sasvim dobre. To jutro sam platio dvadesetak kuna za jednu od njih i kad sam ih krenuo provjeravati da vidim koju ću uzeti i da li je sve u redu.... Pa, ono, recimo da ništa nije bilo u redu. Jednoj ne mogu dovoljno podignuti sic, jednoj ne mogu prebaciti lanac na gornji zupčanik, jednoj su kočnice u banani, jedna ima neki neobično nizak volan... Ostao sam u čudu. Rekao sam na recepciji da bi ih zamolio da mi vrate novac, na što je žena rekla da zašto ne bi uzeo skuter? Rekao sam joj da nemam međunarodnu vozačku dozvolu, nego samo nacionalnu, a one me pita "čiju nacionalnu?". Kažem joj da imam hrvatsku vozačku, da je Hrvatska članica EU, na što ona kaže da mora pitati šefa, ali da bi to moglo proći. I zaista je dobila odobrenje da mi iznajmi skuter, na vlastitu odgovornost kaže, samo zato što se radi o EU vozačkoj. Cijena je bila ista kao za biciklu, ali je najam skraćen na šest, umjesto dvanaest sati. Pokazala mi je sve što trebam znati, dala kacigu, rekla da odmah idem napuniti rezervar za 5 ringgita (8 kuna) i da je nazovem ako bude kakvih problema. Mislim u sebi, ovo bi moglo biti zanimljivo jer, vjerovali ili ne, nikad još nisam vozio skuter. Ali onda mi je sinulo još nešto! Neću pedalirati, nego sjesti i voziti se, a to znači da mogu ići puno dalje nego sam mislio! Pogledao sam kartu, kalkulirao, nasmijao se i krenuo! Umjesto da plaćam stotinjak kuna za žičaru do jednog vidikovca, a tamo sam mislio ići s biciklom, ja sam odmah krenuo prema najvišem vrhu otoka - 881 metar visokom brdu Gunung Raya. Prvih kilometar-dva je bilo dosta krivudavo, ne toliko zbog ceste, koliko zbog navikavanja na novi način putovanja. Posebno me mučilo naginjanje u zavojima, ali brzo sam i to pohvatao i dodatno usavršio kada je krenuo uspon pun serpentina na cesti bez prometa. Sama činjenica da se zovi lijevom stranom ceste nije mi predstavljalo nikakav problem. Zrak je postajao sve svježiji i onda se, neposredno prije samo vrha brda, ukazao vidikovac s prekrasnim pogledom na arhipelag:

Na putu za Gunung Rayu (desni vrh na slici)

Moja zvijerka i moja sljedeća destinacija u pozadini

Dakle, u daljini sam vidio nekakve rukavce koji presjecaju sjeverni dio otoka. Povećao sam kartu da vidim da li je tamo ucrtano nešto zanimljivo i vidio da bi moglo biti pametno skoknuti do tamo - izgledalo je kao močvarno područje s pristaništem od kuda kreću ture dugorepim barkama po okolnim mangrovim šumama koje se reklamiraju duž cijele glavne ulice uz plažu Cenang. Tamo sam naletio na ovo:

Samo par stotina metara dalje, ali na drugoj strani gdje nema više močvare, nalazi se plaža Tanjung Rhu. Baš mi je drago da sam svratio do nje jer je apsolutno prekrasna. Samo nekoliko desetaka ljudi je bilo tamo, prazne ležaljke sa šarenim suncobranima poredane su duž plaže, na pučini strše tri mala otočića karakteristična za ove krajeve, a zbog nekog se razloga uz rub plaže vijori desetak zastava, među njima i hrvatska. Tamo sam na malenom štandu kupio nešto za prigristi. Izgledalo je kao nekakve okruglice od tijesta pržene u dubokom ulju, ali se ispostavilo da su to kozice i bile su za prste polizat!

Vidio sam na karti da do vodopada i žičare ima još par sitnica koje bi se putem isplatilo posjetiti pa sam svakih par kilometara napravio mali predah. Tu su bili jedan lijepi mali park uz more, plaža s nešto tamnijim pijeskom i zanimljivim formacijama stijena, par lijepih zgrada s izložbenim prostorom lokalnih obrtnika koji izrađuju rukotvorine i nekakva planski posađena šuma koja nije ucrtana na karti niti znam o kojoj se vrsti stabla radi, ali mi je izgledalo zanimljivo.

Dvije slike iz parka uz more...

... i neobičan šumarak

Stigao sam i do dijela gdje se nalaze poznati vodopad i tzv. Sedam zdenaca, mjesto gdje je bistra voda s okolnog brda izdubila rupe u stijenovitom koritu i napravila seriju malenih bazena u kojima se ljudi slobodno mogu okupati. Žao mi je da nisam uzeo kupaće jer je voda bila prilično topla, rekao bih 23-24°c, iako je na internetu većina posjetitelja upozoravala na izrazito hladnu vodu, a još sam više žalio zbog toga jer do bazena vodi serija od nekih 400-450 stepenica koje poprilično umore i preznoje posjetitelje. Za utjehu sam nekoliko minuta namakao noge pa se spustio nešto niže do atraktivnog vodopada koji se zapravo nalazi u nastavku tih bazena. Uživao sam u pogledu neko vrijeme, ali je sat pokazivao da bi za pedesetak minuta trebao vratiti skuter pa sam se polako spustio do parkinga i krenuo natrag do kuće. Usput sam bacio brzi pogled na vrh brda do kojeg vodi žičara i mogu reći da ni malo više ne žalim što nisam išao gore. Ovaj dan je ionako bio prekrasan!

Stepenice prema Sedam zdenaca

A ovako oni izgledaju...

Nešto niže se nalazi ovaj slap...

Ukupno sam prošao 95 kilometara (ove minute na slici zanemarite). Točka D je bila start i cilj, točka A je vrh brda, točka B su močvara i prekrasna plaža, a točka C vodopad i Sedam zdenaca.

Otok Langkawi - islands hopping

Razem z kolegą z Chorwacji (Igorem) szukaliśmy kawiarni z Internetem. Tam gdzie był internet to kawa 2-3 razy droższa niż normalnie. To je u svom blogu napisao onaj Poljak kojeg sam upoznao u Melaki, a koji je sad na Filipinima. Kaže da me spomenuo pa da pogledam ako želim, ali da ću vjerojatno morat koristiti prevoditelj jer piše na poljskom. S obzirom da je sve jasno, idemo dalje na tipa iz Engleske koji se pokazao odličnim i stvarno mi je drago da sam ga upoznao, ali sam nakon još nekoliko tura prošle večeri shvatio da ga ipak nisam dobro razumio dan ranije. On, naime, ne zarađuje preko interneta, nego je već nekoliko godina u penziji, a radio je kao IT stručnjak po cijeloj Europi (programiranje i implementacija softverskih rješenja). Pričao mi je o svom najboljem prijatelju koji je bio na visokoj poziciji u Siemensu i zarađivao masnu lovu, ali je istu i trošio na skupe provode, brendiranu robu i ono što ja i taj Englez smatramo preseravanjem. Englez mu je više puta govorio da bi za promjenu mogao otputovati u jugoistočnu Aziju, da vidi kako bi mu se svidjela, a ne stalno na ista trendovska odredišta u Europi, na šta mu je ovaj uputio uobičajen odgovor da šta će tamo, tamo je prljavo i ljudi su drukčiji! Onda se sudbina poigrala s njim i upoznao je curu iz Perua čiji brat zbog posla živi na Filipinima. Govori mu Englez da ode s njom na Filipine, barem sada kad ima razloga za to. Otišao je i cijeli svijet mu se izokrenuo, bila je to ljubav na prvi pogled i, naravno, nakon dvije godine dao je otkaz (u tom je trenutku imao 45 godina) i s masom love otišao na Filipine i od onda tamo živi na jednom od brojnih rajskih otočića. Vratimo se na Engleza. Kaže da ima sina točno mojih godina i da mu je to zadnja veza s Engleskom, budući da su mu i roditelji i žena preminuli. On sam ima 56 godina, a s obzirom da smo se očito dobro skompali (ili je to govorio alkohol) rekao mi je onako u povjerenju i da u mirovinskom fondu ima oko 250 tisuća eura, a da se s financijskim savjetnikom iz Mirovinskog dogovorio da mu se svaki mjesec isplati po tisuću eura što mu je sasvim dovoljno za pristojan život u Tajlandu. Međutim, to znači da ima dovoljno za dvadesetak godina života, a nakon toga ostaje bez ikakvih primanja. Iako sada samo želi uživati u životu, a napričao mi je čuda o svojim ludim putovanjima, iskustvima s kurvama i svim vrstama opijata, kaže da je došao do ideje šta da napravi ako doživi 76 godina i ostane bez love - postat će budistički redovnik! Sve to većini vjerojatno zvuči pomalo ludo i neozbiljno, ali morate vidjeti tu mješavinu smirenosti i energije s kojom priča o svom životu da shvatite jednu stvar - on je jednostavno sretan! Koliko nas to zaista može reći?

Mali barić na plaži gdje vidite i tog famoznog Engleza u gornjem lijevom kutu, u crnoj majici na šanku.

Natrag u realnost. Vidio sam u hostelu da nude turu po okolnim otocima, tzv. islands hopping (eng. skakanje po otocima). Cijena je bila 30 ringgita, nešto manje od 50 kuna, a tura bi trajala oko četiri sata. Nije zvučalo loše pa rekoh - zašto ne? Nije baš ispalo toliko atraktivno, ali ne mogu reći da žalim. Dakle, pokupili su nas troje iz hostela s kombijem i odvezli do lučice od kuda kreću takve ture. Vidio sam duž cijele glavne ulice iznad plaže Cenang da sve turističke agencije nude takve ture pa sam mislio da će to biti jedan ili dva brodića na koje ćemo se svi ukrcati i krenuti u obilazak. Ispostavilo se da se radi o pedesetak dugorepih barki (tzv. long-tail boat) s jakim motorima koje kreću sve u isto vrijeme pa u akvatoriju nastane kaos. 

Lučica iz koje kreću ture prema okolnim otocima, ovakvih baraka ima na desetke naokolo.

Na početku puta, prilikom izlaska

Prvo smo išli do susjednog otoka na kojem se nalazi zaštićeni rezervat koji se svodi na slatkovodno jezero koje bude krcato ljudi i gdje možeš iznajmiti jet-ski ili kajak, a za eventualno kupanje u njemu obavezno moraš imati pojas za spašavanje! Bezveze, ali mi se zato svidjelo pristanište gdje su barke iskrcavale turiste:

Nastavili smo juriti zaljevom, utrkujući se s ostalim barkama (zapravo, više gliserima) da bi što prije došli do jedne šume gdje se gnijezde orlovi. Tada smo se zaustavili, naš vodič je pobacao nešto kruha u more i za par sekundi se vidjelo kako iz šume izlijeću orlovi i krenu se otimati za plijen. S ovog mjesta nažalost nemam dobrih slika jer sam bio s krive strane barke, ali ionako nismo bili toliko blizu njima da bi vidjeli išta drugo osim nekih ptica. Uživo je ipak bilo dosta atraktivno. Nastavili smo dalje da bi došli do jedne prekrasne plaže na kojoj mi se samo jedna stvar nije svidjela - ljudi. Stvarno je žalosno koliku količinu smeća su oni u stanju napraviti u samo deset minuta. Ipak, uspio sam uloviti par prekrasnih kadrova jer ih ova plaža u svakom slučaju ima na bacanje, a ostatak vremena sam proveo ležeći na udobnom mekanom pijesku:

Barka s kojom smo "skakali po otocima"

Sve u svemu, lijepo, iako ništa posebno. Kad sam se vratio natrag, otišao sam na plažu koja je udaljena neke 3-4 minute od hostela i odlučio se nabrzinu baciti u more, da ne ispadne da se nisam niti okupao na ovom rajskom otoku. Iznenadila me toplina mora, a tek sam drugi dan saznao da je ona, pazite sada, 29.4°c! Znam da će mnogi od vas reći da se u tome ne možeš niti osviježiti, ali meni nije do osvježenja, nego do uživanja, a to mi ovdje definitivno uspijeva.

P.S. Dok sam bio na plaži, vidio sam čovjeka kako vozi biciklu s malim zamrzivačem u kojem se nalaze sladoledi koje prodaje turistima, a na zamrzivaču natpis "aiskrim". Ja sam krepao od smijeha!