Kao što to i inače bude, i ovaj put se oglašavana duljina vožnje s četiri do pet sati protegla na šest sati. Ovaj put je glavni razlog kašnjenja bio ulazak u kambodžansku prijestolnicu za vrijeme prometne špice, oko 16 sati, kada se radnici iz industrijskih zona na periferiji grada vraćaju svojim kućama. Sat i pol nam je trebalo da se dovućemo do centra grada, od kuda sam imao još dvadesetak minuta hoda do, pazite sada, Tuk Tuk Hostela. Nakon svega šta sam rekao o njima ja odaberem hostel s takvim nazivom, ali i lokacija i cijena (tri dolara, tj. dvadeset kuna s uključenim doručkom) su bili odlični pa sam ipak popustio.
Čim sam se raspakirao, išao sam potražiti mjesto gdje bi mogao jesti. Prošetao sam dva bloka oko hostela i došao do jedne od glavnih avenija duž koje se u večernjim satima postave improvizirane kuhinje s plastičnim stolicama i stolovima i koji nude jeftinu i dobru hranu (riža s povrćem i piletinom, limenka Cambodia pive i besplatni zeleni ledeni čaj i juha od povrća koštali su me trinaest kuna). Kad već spominjem hranu, moram reći da sada i žalim za Laosom i njihovim "visokim" cijenama hrane od minimalno desetak kuna po obroku, jer je Kambodža još i skuplja. Ovo što sam sada bio naveo je daleko najjeftiniji obrok koji sam u ovoj zemlji jeo, a sve drugo košta minimalno dva dolara (bez pive), dakle oko trinaest kuna. Kad se sjetim da sam se žalio na skupu hranu u turističkim mjestima u Tajlandu... S druge strane, ono što je u Laosu i Kambodži definitivno puno jeftinije nego u Tajlandu je samo i isključivo alkohol.
 |
| Večera u jednom takvom večernjem uličnom restoranu na prometnom raskršću |
Bila je jedna stvar koja me malo mučila s obzirom da putujem sam. Takozvana Polja smrti nalaze se 14 kilometara od centra grada i do tamo nema javnog gradskog prijevoza, nego moraš koristiti usluge tuk-tuk mafije. Znao sam da to košta desetak dolara pa sam tijekom doručka pitao ljude iz hostela da li netko planira ići tamo danas ili sutra, tako da podijelimo trošak tuk-tuka, ali odgovori nisu išli u moju korist. Onda sam počeo razmišljati da li da uopće idem tamo ili ne, s obzirom da se tu pokraj hostela nalazi zatvor Crvenih Kmera koji ima jako dobre recenzije. Recenzije! Tako je, pogledat ću recenzije posjetitelja Polja smrti da vidim da li baš moram ići posjetiti taj lokalitet ili ga mogu i propustiti. Nakon desetak recenzija, gdje ujedno spominju cijenu tuk-tuka od 10-12 dolara, naišao sam i na jednu koja govori da ako ste u vremenskoj stisci, bolje da obiđete zatvor, a Polja smrti zanemarite. Dobro, nekako mi je bilo lakše. Nastavio sam čitati i srećom naletio na recenziju nekog Poljaka koji kaže da je prošli mjesec uvedena nova linija javnog gradskog prijevoza koja vozi skoro do ulaza u kompleks i koja je gotovo prazna jer niti domaći još nisu upoznati s njom! Linija 4C košta samo 1500 riela, dakle povratna vožnja bi me koštala 0,75 dolara umjesto 10-12 dolara! To je to! Ipak idem posjetiti Polja smrti! Spremio sam se i prošetao do ulice gdje taj bus navodno staje, pričekao solidnih pola sata, ali došao je i za dodatnih pola sata me dopeljao do periferije grada i ulaza u podsjetnik na mračno razdoblje ne tako davne kambodžanske povijesti.
Za početak treba reći da se naziv Kmeri odnosi na narod koji čini 97% stanovništva Kambodže, dok se izraz Crveni Kmeri odnosi na komunistički pokret nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća koji je državnim udarom došao na vlast 1975. godine. Pod vodstvom brutalnog Pol Pota, Crveni Kmeri su htjeli postići nacionalnu "čistoću" što je rezultiralo genocidom nad svim kategorijama manjina, kao i samodostatno društvo u svim područjima, prije svega poljoprivredi, što je, ironično, dovelo do epidemije gladi. Problem je bio što je režim prisilno preselio stanovništvo iz gradova na selo i našao im "posao" u prisilnim radnim kampovima gdje se mnogi nisu snašli te su umrli od gladi, iscrpljenosti i boleština. Međutim, vodstvo režima bilo je i izuzetno paranoično pa se odmah okrenulo i protiv vlastitog naroda, intelektualaca, znanstvenika, budističkih redovnika, umjetnika i svih neistomišljenika, a kada im ih je ponestalo, počeli su tamaniti koga god su stigli. Napadom Vijetnama na Kambodžu, 1979. godine, Crveni Kmeri su bili primorani pobjeći preko granice, u susjedni Tajland, koji ih je drage volje prihvatio da im služe kao tampon-zona u slučaju da Vijetnam odluči nastaviti sa širenjem. Informacije koje ćete dalje čuti saznao sam preko audio-vodiča koji je uključen u ulaznicu od šest dolara.
Centar genocida Choeung Ek, poznatiji kao Polja smrti, samo je jedno od tristotinjak sličnih mjesta diljem Kambodže gdje su se vršila masovna smaknuća u potpunosti nedužnih ljudi. Ono što je zanimljivo jest da sami kompleks djeluje tako spokojno i pitomo da je naprosto za nevjerovati kakve su se stvari ovdje događale prije četrdesetak godina. Audio-vodič vas vodi kompleksom objašnjavajući što se gdje nalazilo i kakve se priče vežu uz ta mjesta pa se tako na samom početku mogu naći oznake pozicija gdje su se nekad nalazile barake za prikupljanje zarobljenika, prostorija s alatom za egzekucije ili skladište s kemikalijama koje su služile da se prikrije miris mrtvih tijela. Naime, ovakvi centri su se otvarali diljem zemlje, često u blizini sela pa, iako su bili ograđeni pa se nije moglo vidjeti što se unutra zapravo događa, mirisi i zvukovi su morali biti nekako zamaskirani. Mirisi pomoću spomenutih kemikalija, a zvukovi pomoću glasnih zvučnika obješenih na stablo u središtu kompleksa s kojeg su se svaku večer tijekom serije smaknuća puštale stare narodne i domoljubne pjesme. Uskoro dolazite i do rupa od masovnih grobnica koje se vide svugdje naokolo. Tu se nalazi i lijepi voćnjak gdje su neki od zarobljenika čekali svoj red za smaknuće radeći u njemu, dok se u jednom kutu kompleksa nalazi put oko lijepog jezerca s lopočima i puno zelenila i baš zbog te ljepote vam sve ovo djeluje nekako nestvarno jer nakon par desetaka metara dolazite do najužasnijeg dijela cijelog kompleksa - stabla smrti. Teško je slušati priče o užasima koje su ljudi u stanju činiti drugim ljudima, ali kada te iste stvari rade djeci.... Ne znam, pitam se nekad od kuda dolazi to zlo u ljudima, ta nevjerojatna želja za destrukcijom. Ovo, naizgled sasvim obično stablo služilo je za lomljenje kralježnica ili lubanja žena i djece, od kojih najmlađe nije imalo niti dvije pune godine! A oni su bili tako brutalno ubijeni zato što su bili rođaci glavnih osumnjičenika, a misao vodilja ovog ludog režima bila je da se trebaju ubiti svi koji bi u budućnosti mogli doći na ideju da se osvete zbog smrti svojih voljenih. Zbog takve filozofije je u samo četiri godine ubijen svaki četvrti stanovnik Kambodže, dakle 25% populacije! Pokraj stabla nalazi se još jedna masovna grobnica gdje su bačene te žrtve, a nešto dalje je i kutija s komadima odjeće koji su nađeni na ovom području tijekom pretraživanja terena, a gdje se jasno vide poderane dječje hlačice. Užas! Za kraj dolazite do centralnog objekta, memorijalne stupe gdje se u staklenim vitrinama nalazi na stotine lubanja koje su do sada klasificirane prema dobi i spolu žrtve, kao i načinu na koji je žrtva smaknuta, a popis oružja je isto tako zastrašujuć: metalna kuka, sjekira, nazubljeni nož, metalna šipka itd. Ne može čovjek izaći isti iz ovakvog mjesta, posebno kada znate da su se slična zvjerstva događala mnogo kasnije i u našoj zemlji! Kao da to nije bilo dosta, ono što se događalo nakon pada režima je jedna velika sramota za Zapadni svijet. Nakon što su Crveni Kmeri, s Pol Potom na čelu, istjerani iz zemlje 1979. godine, Kambodža je ostala u rasulu. Zapadni svijet se panično bojao komunizma, tako da nova vlast nije mogla izvući Kambodžu iz međunarodne izolacije. Ono što najviše boli jest činjenica da su Crveni Kmeri, koji su se u međuvremenu pregrupirali u džungli istočnog Tajlanda, i dalje bili prepoznati od strane Zapada kao legalni predstavnici Kambodže pa su zbog toga čak zadržali i mjesto u vijeću UN-a još dvanaest godina nakon svrgavanja s vlasti! Crvene Kmere su i dalje otvoreno podržavali Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Francuska, Njemačka, Švedska i Australija. Pol Pot je i dalje bio na čelu Crvenih Kmera sve do 1997. godine, čak je dobivao i novčanu pomoć od međunarodne zajednice. U međuvremenu se ponovo oženio, uživao sa svojim unucima, sve dok te godine nije završio u kućnom pritvoru, gdje je i umro godinu dana kasnije, u dobi od 73 godine, dok neke od njegovih žrtvava nisu doživjele niti drugu godinu života.
 |
| Gotovo sam u busu 4C na putu do centra genocida Choeung Ek |
 |
| Na samom ulazu odmah ugledate memorijalnu stupu s lubanjama, čije slike možete vidjeti nešto niže |
 |
| Prekrasno jezero s lopočima unutar kompleksa strave i užasa |
 |
| Sve ove rupe su bile masovne grobnice, a njih možete vidjeti posvuda unutar kompleksa |
 |
| Najstrašniji dio kompleksa - stablo smrti i sada natkrivena masovna grobnica |
 |
| Komadi odjeće prikupljeni tijekom iskapanja i raščišćavanja terena |
 |
| Kosti i lubanje u memorijalnoj stupi |
Da pojačam dozu užasavanja, odmah sljedeće jutro sam posjetio i Tuol Sleng muzej genocida. Taj kompleks od četiri dugačke zgrade na tri kata bio je obična srednja škola u Phnom Penhu, sve dok ju 17. travnja 1975. godine Crveni Kmeri nisu pretvorili u najveći zatvor u zemlji. Na prva dva kata u sve četiri zgrade, učionice su bile pregrađene u više minijaturnih ćelija za zatvorenike, dok je najviši kat pretvoren u prostorije za kolektivno pritvaranje i ispitivanje. Nekoliko tisuća žrtava ovdje je skončalo svoj život na užasan način, a prikazi načina mučenja i slike mrtvih tijela su jednostavno toliko teški za podnijeti da ih nisam mogao niti slikati jer ne želim imati takve slike u svom vlasništvu, a najradije bi ih sada izbrisao i iz svoje memorije. Oni koji su preživjeli ovaj zatvor su ionako kasnije završili na obližnjem Polju smrti. Ovdje je režim Pol Pota ostavio veliku količinu dokaza o zvjerstvima koja su počinjena, od popisa zatvorenika, njihovih slika i osobnih predmeta, do alata za mučenje, krvavih ćelija i tajnih dokumenata. Uz podršku UN-a, Kambodža je 1997. godine osnovala sud za ratne zločine. Prva optužnica, dakle ne presuda, podnešena je tek 2007. godine i to upravo protiv voditelja ovog zatvora, a do dana današnjeg optuženo je samo petero visokih dužnosnika Crvenih Kmera: tri su dobila doživotne kazne zatvora (strašna kazna, ako znate da su ionako već bili u osamdesetima), jedan je umro tijekom dugog suđenja, a jedina žena na tom popisu je proglašena mentalno nesposobnom pratiti suđenje zbog uznapredovalog Alzheimera. Je li pravda zadovoljena? Pogledajte slike:
 |
| Školske zgrade i unutarnje dvorište pretvoreni su u mjesto gdje je smrt bila ravna slobodi |
 |
| Na prvom katu su betonske ćelije |
 |
| Na drugom katu su drvene ćelije |
 |
| Slike zarobljenika |
 |
| Slike masovnih grobnica nađenih oko Phnom Penha |
 |
| Ne, nije privatna jednokrevetna ćelija, nego prostorija za ispitivanje i mučenje |
Stvarno previše negative za moj ukus. Idemo na ljepše teme i oku ugodnije slike. Blizu mog hostela se nalazi i Olimpijski stadion, a kako volim nogomet i stadione išao sam provjeriti može li se ući i razgledati ga. Nisam imao sreće kod centralne tribine, ali su zato bili otvoreni ulazi na tribine sa suprotne strane i mogu reći da sam bio ugodno iznenađen. Velik stadion u lijepom okruženju, a zbog visine tribina i s lijepim pogledom:
 |
| Ispred centralne tribine |
 |
| Pogled na sve strane s vrha tribina |
Prošetao sam sljedeći dan kroz cijeli centar grada i mogu reći da mi se sviđa. Stvarno ne razumijem što su to loše vidjeli ljudi s kojima sam do sada pričao i koji su svi redom govorili da su dva dana za ovaj grad i više nego dovoljni. Ja bi komotno mogao ovdje ostati duže. Grad je živ zbog ljudi i prometa, ali i šaren zbog tog karakterističnog azijskog načina oglašavanja s ogromnim raznobojnim reklamama. Ima šetnicu uz rijeku, ima parkove i drvorede duž većine ulica, dijelovi grada izgledaju besprijekorno uredno i čisto, dok su oni stariji dijelovi ipak prljaviji, ali zato definitivno imaju dušu. Tu se nalaze stare palače i hramovi (najstariji je Wat Phnom iz 1373. godine po kojem je grad dobio ime), kolonijalne zgrade iz razdoblja francuske vladavine (od 1863. godine nadalje), ali i ultra-moderni neboderi i poslovne zgrade, uz još mnogo takvih u izgradnji. Kao i u Srednjoj Aziji, Indiji i vjerojatno svim arapskim zemljama, i ovdje postoje "specijalizirane" ulice gdje se nudi samo jedna vrsta usluge ili proizvoda. Tako sam u Phnom Penhu vidio stvarno dugačku ulicu s desetinama prodavaonica skutera, od kojih svaka ima na desetine izloženih primjeraka na širokom nogostupu. U starom dijelu grada se nalazila i ulica s apotekama, njih bar dvadesetak, jedna do druge, a nešto dalje sam vidio i desetak uličnih brijača/frizera, također jednog pokraj drugog. Jedini problem predstavlja šetnja gradom koja je dosta opasna ako morate prelaziti mnogo ulica. Međutim, kao i u Siem Reapu, opasno je isključivo zbog ludovanja motorista koji masovno voze u krivom smjeru, kroz crveno svijetlo na semaforu, a ovdje čak koriste i nogostupe da bi došli na čelo kolone (ok, bilo je i par tuk-tuka koji su to radili, ali zanemariv broj u odnosu na motore). U ovom gradu stvarno ne bi imao muda iznajmiti skuter. Dodatnu iritaciju tijekom par sati duge šetnje su mi izazivali vozači tuk-tuka koji su me barem 30-40 puta pitali da li trebam njihov vražji tuk-tuk. Unatoč tome, u hostel sam se vratio zadovoljan pa sam zadnji dan odlučio još jednom prošetati do centra i upijati atmosferu ovog grada od milijun i pol stanovnika.
 |
| Pogled s balkona hostela |
 |
| Uspio sam jednom uloviti i vožnju motorista po nogostupu |
 |
| Šarenilo na ulicama Phnom Penha... |
 |
| Ogroman kružni tok sa spomenikom nezavisnosti |
 |
| Tek malo dalje je i spomenik ocu domovine, kralju Sihanouku |
 |
| Prekrasna zgrada Vrhovnog suda |
 |
| Šetnica uz rijeku... |
 |
| Wat Phnom - oaza mira na umjetnom brežuljku u centru grada |
To bi bilo sve što se tiče Phnom Penha i Kambodže općenito, četiri od pet zemalja je odrađeno, a sada uzimam mali predah od pisanja. Budite mi dobro!
P.S. Sjetio sam se da sam snimio još jedan video prometa na ovom prilično nevažnom raskršću koje sam svaki dan gledao s balkona hostela pa pogledajte kako to izgleda i slobodno zamislite što se onda događa na važnijim/većim križanjima:
