Put me igrom slučaja odveo natrag u Laos, u Vientiane. Budući da sam već bio ovdje, nisam imao o čemu previše pisati, ali sam prošli vikend otišao na izlet do gradića koji mi je bio u planu ukoliko bi zbog napornog puta do Phonsavana (gdje su one ogromne kamene vaze) odlučio da radije idem iz Luang Prabanga direktno prema Vientianeu, uz stajanje na pola puta - u Vang Viengu. Ovaj se gradić nalazi 150 kilometara sjeverno od glavnog grada Laosa, a put do tamo traje četiri do pet sati, prije svega zbog loše ceste u brdovitom kraju koji počinje negdje na pola puta između ta dva grada. Srećom, vidio sam na tri mjesta da je u tijeku izgradnja velikih vijadukata, a budući da sam na jednom od tih gradilišta vidio kinesku mašineriju i table s njihovim pismom, pretpostavljam da se tu radi o realizaciji onog velikog kineskog projekta globalnog prometnog povezivanja pod nazivom "One belt, one road" ("Jedan pojas, jedan put") ili tzv. Novi put svile, jer znam da jedan važan krak tog koridora prolazi kroz sjeverni Laos.
Vang Vieng je osnovan u 14. stoljeću, ali ono zbog čega je ovaj gradić nadaleko poznat počelo se događati tek tijekom Vijetnamskog rata, kada je američka vojska ovdje odlučila izgraditi mali aerodrom koji je sada zapušten i služi kao cesta, parkiralište i tržnica. Dolaskom američkih vojnika počinje i konzumacija alkohola i droga, kao i zabava s prostitutkama. Rat je završio, Ameri su se pokupili, a lokalno stanovništvo se ponadalo da se napokon vratio mir u njihovo malo mjesto. Istina, dok su tu bili hipiji sve je još uvijek bilo u redu, domaći su ih tolerirali bez problema, ali se onda dogodila jedna sitnica koja je u potpunosti promijenila ovo mjesto - na gore. Tijekom 1999. godine vlasnik jedne farme odlučio je iskoristiti nekoliko unutarnjih zračnica od traktorskih guma kako bi se volonteri na njegovoj farmi mogli odmoriti nakon napornog rada spuštajući se niz rijeku Nam Song. Vidjeli su lokalni poduzetnici da se ljudi jako zabavljaju pa su, s obzirom na mali trošak investicije, i oni odlučili iznajmljivati zainteresiranim turistima takve zračnice. U šta se to pretvorilo? Nije prošlo više od desetak godina i u tom je biznisu već bilo 1555 domaćinstava koja su se organizirala u deset seoskih (kvartovskih) zajednica od kojih svaka ima pravo deset dana iznajmljivati svoje zračnice, nakon čega to pravo prelazi na sljedeću zajednicu sve dok se ne rotiraju svi, kada opet kreće sve ispočetka. Međutim, dolazak mladih backpackera značilo je da će porasti i potražnja za alkoholom pa su se počeli graditi mali barovi uz samu obalu rijeke, sve vrste droga su se mogle nabaviti na ulici, pijana mladež je teturala gola po ulicama, seksala se na plaži, derali se i pjevali do ranih jutarnjih sati (podsjeća na Zrće i Novalju, šta ne?), ali čak bi i to vjerojatno prošlo nezamijećeno od vlasti u Vientianeu da se nisu počeli redati nesretni slučajevi, jedan za drugim, iz godine u godinu, a to je privuklo pažnju zemalja iz kojih su došli nastradali backpackeri. Službene brojke se ne slažu s procjenama, ali na više mjesta se spominje 27 poginulih turista samo tijekom 2011. godine, najčešće zbog utapanja prilikom spuštanja niz rijeku u teškom pijanstvu ili noćnog skakanja u rijeku pri čemu bi glavom udarili u kamenje pod vodom. Doktor u maloj mjesnoj bolnici je jednom rekao da je dnevno kod njega dolazilo 5-10 ozljeđenih turista, mahom s prijelomima kostiju, trovanjem alkoholom ili inficiranim ranama, a on kaže i da su prave brojke poginulih stranaca sigurno puno veće jer su mnogi teško ozljeđeni bili hitno prebacivani u opremljenije bolnice u Vientianeu, gdje svejedno mnoge nisu uspijeli spasiti.
Krajem 2012. godine vlasti su napokon odlučile nešto poduzeti i pokušati uvesti kakav-takav red u taj kaos. Pokrenuti su programi informiranja turista o lokalnoj kulturi i potrebi poštivanja iste, o pravilima ponašanja, srušeni su svi divlji barovi uz rijeku, uvedena je obveza poštivanja sigurnosnih standarda (kacige, prsluci za spašavanje, zabrana usluživanja pijanih turista...) za adrenalinske sportove i slično. Iako je spuštanje niz rijeku u zračnicama i dalje na raspolaganju backpackerima, više nije toliko popularno kao nekad, a tu su aktivnost zadnjih par godina zamijenili spuštanje kajacima niz rijeku, vožnje brdskim biciklama i quadovima po okolnom terenu, sportsko penjanje, spuštanje zip-lineom, letovi balonima na vrući zrak, kao i posjete okolnim spiljama i vodopadima. Barovi i restorani su i dalje na svakom koraku, mladih turista ima i dalje puno, iako domaći primjećuju da se broj Zapadnjaka smanjuje, a broj Kineza i Korejanaca povećava. Bio sam vani u ponoć i mogu reći da je dosta barova već bilo zatvoreno, tako da mi je pomalo teško zamisliti na šta je to moralo izgledati prije samo desetak godina, u vrhuncu tog sveopćeg ludila, iako je mali podsjetnik bila pizzeria gdje smo večerali i gdje se za dva susjedna stola slobodno motao i pušio joint.
Vang Vieng je sam po sebi prilično neatraktivan gradić, ali ono zbog čega sigurno ima budućnost po pitanju turizma je njegovo okruženje. Gdje god da se okrenute, vidjet ćete prekrasne strme kamene stijene koje stvarno izgledaju atraktivno, dok se između njih nalaze prekrasna zelena rižina polja. Jedino mi je žao što je vrijeme bilo relativno loše, oblačno s kišom tijekom noćnih sati, tako da nisam mogao otići do jednog popularnog vidikovca s pogledom na sve četiri strane svijeta. U svakom slučaju, bilo je lijepo malo promijeniti sredinu i maknuti se iz grada. U nastavku imate slike iz Vang Vienga:
 |
| Dvije slike starog vojnog aerodroma s pogledom na karakteristična brda oko Vang Vienga. Ovo je uslikano tijekom dolaska, a sat vremena kasnije već je bilo potpuno oblačno. |
 |
| Nekoliko slika s gradskih ulica... |
 |
| Evo i nekoliko slika uz obalu rijeke Nam Song... |
Za tjedan dana idem u Singapur pa možete očekivati još jedan izvještaj prije povratka u Europu.
