Doviđenja Tajland - Sabaidi Laos

Otišao sam ujutro oko 10:30 gradskim busom, uvedenim u prometovanje prije samo dva mjeseca (svaka im čast na tome), do novog autobusnog kolodvora, napravio check-in i sjeo nešto pojesti i popiti izvrsnu ledenu kavu u nadi da će takve imati i u Laosu. Bus je došao u 12:30, kao što je i trebao, a krenuli smo dvadesetak minuta kasnije.

582 kilometra između Chiang Raija i Luang Prabanga

Budući da se radi o dugoj noćnoj vožnji, ovo je bio jedan od onih buseva koji umjesto sjedala ima ležajeve. Samo sam se jednom do sada vozio u takvom, između Bikanera i Jaisalmera u indijskom Radžastanu, i iskustvo nije bilo dobro, prije svega zbog stanja autobusa. Ovaj je izgledao puno bolje. Dobili smo svoje dekice za pokriti, moja je bila Hello Kitty, i paket s vodom i grickalicama. 

Unutrašnjost busa i moja seksi dekica

Dva sata kasnije već smo bili na granici, vrlo brzo obavili izlaznu administraciju Tajlanda, vijaduktom se prebacili na desnu stranu ceste jer u Laosu voze "normalnom" stranom, prešli preko Mosta prijateljstva preko rijeke Mekong i zaustavili se na laoskoj strani granice da kupimo svoje ulazne vize. Tamo je bila tabla s popisom 196 zemalja i iznosom koji trebaju platiti njihovi državljani za ulaznu vizu. Hrvatska, kao i 90% drugih država, plaća 30$, neke razvijenije zemlje plaćaju 35$ (SAD, UK, Kanada...), neke kritične čak 40$ (Afganistan, Somalija...), a dvije susjedne zemlje 20$. Viza je bila gotova u par minuta, možda i zato što je naš bus bio jedini na granici, pa smo se vrlo brzo pokupili dalje, na kritični dio puta, kroz lošu i izrazito zavojitu planinsku cestu.

Preko Mosta prijateljstva iznad rijeke Mekong

Zavojita cesta može biti još i sporija ako zapnete iza kamiona

Prva večer u Laosu

Dogodilo se ono uobičajeno za noćne buseve, a to je da smo stigli na odredište prije vremena, umjesto u 6 ujutro iskrcani smo na južnom autobusnom kolodvoru u Luang Prabangu u 4:30. Bio je mrkli mrak, dosta hladno pa sam morao obući i duge rukave, i maglovito. S obzirom da se ne mogu smjestiti u hostel u to vrijeme, odlučio sam nekako izgubiti vrijeme i prošetati tri kilometra do centra grada i pritom naletio na malu pekaru gdje sam uzeo nešto kao mini pizzu s pelatima i dvije male kobasice. Po običaju, tijesto i preljev su bili slatki, a kobasice slane. Za poludit više od tih njihovih kombinacija. Otišao sam pogledati gdje se nalazi hostel i tamo naletio na troje mladih koji su došli prije sat vremena s noćnim busom iz Vientianea. Čekali su na klupicama ispred hostela i pričali pa sam im se pridružio. Vrijeme je sporo prolazilo pa sam oko 5:50 krenuo prema rijeci Mekong, dvije ulice dalje, i tamo slučajno naletio na dvadesetak budističkih redovnika s metalnim zdijelicama u rukama kako se spuštaju na glavnu ulicu iz svog hrama na brdu. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi jer je bilo točno 6 sati. Običaj je u manjim sredinama da lokalno stanovništvo brine o redovnicima i daje im hranu (uglavnom kuhanu rižu) u zamjenu za dobru karmu, recimo to tako. Lokalni ljudi donesu svoju hranu i male stolice na točno određenim mjestima duž ulica gdje redovnici prolaze, poredaju se uz cestu i svakom redovniku dodijele malo hrane u njihovu zdjelicu. Primjetio sam da su na početku reda stariji redovnici, a na kraju mlađi. Nisam ih pratio, ali petnaestak minuta kasnije na jednom raskršću opet sam naletio na njih, ali i na domaće koji im daju hranu i, nažalost, dvadesetak turista koji cijeli taj ugođaj pokvare. Znam da sam i ja jedan od njih, ali trebate vidjeti ponašanje kineskih turista da shvatite o čemu pričam. U svakom slučaju, lijepo je bilo vidjeti taj stari običaj uživo:

Vratio sam se uz glavnu cestu koja prati Mekong, zora je svanula, ulice su postajale sve življe, a ponuda i mirisi ulične hrane su me natjerali na rani doručak.

Mekong u zoru

Vratio sam se do hostela, ljudi su već bili u zajedničkim prostorijama, pričali i doručkovali, pa sam se prijavio na recepciji i dobio svoj krevet već oko 10 sati. Polako se pokazivalo i sunce pa sam zaključio da nema smisla ići u krevet odmoriti nakon naporne noćne vožnje, nego sam odmah krenuo u razgledavanje Luang Prabanga.

Luang Prabang

Nije mi trebalo duže od par sati da se zaljubim u Luang Prabang. Nakon jutarnje magle pojavilo se i sunce i sve je odjednom izgledalo kao iz bajke. Prekrasna rijeka s dugačkim putničkim brodovima i malim trajektima koji non-stop plove preko rijeke, a na drugoj strani rijeke lijepa brdašca s malim kućicama i hramom na vrhu brda. Uska jednosmjerna ulica koja prati rijeku je gotovo bez prometa, ali s prekrasnim renoviranim starim kućama/vilama koje su uglavnom pretvorene u male hotele ili restorane koji imaju svoje terase s druge strane ceste, odmah iznad rijeke, s vrlo pristupačnim cijenama. Budistički hramovi su "porazbacani" naokolo, uz onaj glavni na vrhu brda iznad samog centra gradića, s prekrasnim pogledom na ovaj brdovit kraj. Nekoliko mostova od trstike povezuje stari dio grada s dijelom grada koji se nalazi preko rijeke Nam Khan, jedne od pritoka Mekonga. U centru se glavna ulica u večernjim satima zatvara za promet i pretvara u noćnu tržnicu (eng. night market), dakle šetnicu, uz čiji se rub nalaze kafići i restorani u kućama koje bi komotno mogle biti i muzeji, ali u kojima možete popiti odličnu domaću Beerlao pivu (0,64 l) za desetak kuna. Odvojak noćne tržnice je rezerviran samo za hranu, a tu nema čega nema i možete jesti danima, a da ne probate ni dijelić ponude lokalnih trgovaca. Nisam mogao vjerovati da ću nakon pedesetak dana na putu napokon opet vidjeti kruh! Da, običan kruh i peciva kojih ima svugdje kod nas, ali nigdje u Maleziji ili Tajlandu. Istu večer sam probao sendvič s lokalnim povrćem, umakom i sirom. Okus uopće nije bio važan, ali osjetiti normalan kruh pod zubima je bilo tako lijepo. Niti nakon dva dana ja ne mogu naći ništa šta bi u ovom gradiću promijenio, ništa što bi ga moglo učiniti boljim, ovo bi moglo biti i lijepo mjesto za živjeti. 

Morao sam prvi put otići i do bankomata i tada sam saznao da sam drugi put u životu milijunaš (prvi put sam to bio u Uzbekistanu), jer tisuću laoskih kipa vrijedi tek oko 75 lipa, a najveća novčanica im je od 100,000 kipa, dakle tek 75 kuna. Lokacija hostela je genijalna, par minuta od svega, ali u mirnoj ulici gdje su jedinu buku svako jutro stvarala četiri pijetla koja su zbog nekog razloga boravila ravno ispod naših prozora. Nisam im ni najmanje zamjerao jer bi se nasmijao svaki put kad bi ih čuo. Tu sam upoznao i super ljude, jednog ludog srednjoškolskog profesora iz St. Louisa (SAD) koji, iako ima pedesetak godina, boravi u hostelima, ne rasipa teško zarađeni novac na gluposti, ima razmišljanja vrlo slična mojima i vrlo je kritičan prema američkoj vanjskoj politici, tj. mješanju u tuđa posla, ali i jednu simpatičnu Sicilijanku koja putuje praktički po istoj ruti koju planiram proći i ja, ali u suprotnom smjeru, tako da mi je dala izuzetno vrijedne informacije. Prva se tiče jedne spilje do koje je prilično komplicirano doći, a koja bi na red trebala doći već za tjedan dana, za koju ona kaže da je slobodno preskočim i da umjesto u tu spilju odem u jednu puno bolju u Vijetnamu koja bi mi ionako bila na putu. Smještaj u kojem je boravila na istom otoku na koji sam mislio ići na jugu Laosa je toliko lijep (mali bungalov s vlastitom kupaonom i visećom ležaljkom na terasi s pogledom na Mekong za 5 eura/noć) da jedva čekam da dođem tamo. 

Za početak, pogledajte centar Luang Prabanga, točnije mali poluotok koji je s tri strane omeđen rijekama Mekong i Nam Khan:

Kao što sam rekao, na drugoj strani rijeke je malo selo do kojeg se dolazi brodićima ili malim trajektom jer mosta nema nigdje u blizini, a na koje turizam definitivno nije utjecao ni na koji način. To manje više znači da ćete vidjeti pse, koze i kokoši kako slobodno lutaju ulicama, djeca u prljavoj robi se igraju ispred kuća, žene peru robu u malom potoku, a stariji mještani odmaraju na klupama uz cestu i sa znatiželjom promatraju te nepoznate i čudno odjevene bijelce koji uglavnom selom prolaze kako bi došli do hrama Chomphet na vrhu brdašca s kojeg se pruža lijepi pogled na Luang Prabang s druge strane Mekonga:

Ova "kućica" je zapravo trajekt s kojim sam prešao rijeku

Može se putovati i s ovakvim brodovima, ali oni ne voze non-stop kao gornji trajekt

S ovakvim brodom idete isključivo na luksuzna krstarenja

Ukrcavanje na trajekt

Plovidba

Iskrcavanje na drugoj strani

Pogled s druge strane

Penjem se od pristaništa prema selu...

... i skrećem desno u dugačku ulicu koja prati obalu rijeke...

... do stepenica koje vode do Wata Chomphet

Pogled prema Luang Prabangu

Dva puta sam se penjao na brdo usred grada da uživam u pogledu na okolno područje. Dugačko stepenište vodi s dvije strane brda do hrama Wat Chom Si:

Stepenište do vrha brda

Neobično odmaralište na pola puta do vrha

Hram na vrhu brda

Ja sam ovdje, po običaju, samo zbog pogleda

U nastavku imate još par slika iz Luang Prabanga, prije svega s noćne tržnice i područja uz rijeku Nam Khan:

Aham backpackers hostel u kojem sam smješten

Sumrak uslikan s prozora moje sobe

Glavna ulica u centru grada se prije sumraka pretvara u noćnu tržnicu s bezbroj štandova

Ponuda hrane na noćnoj tržnici

Spoj Mekonga (lijevo) i njegove pritoke

Drugi most od trstike preko rijeke Nam Khan

Most preko gore navedene rijeke, ali isključivo za motore i bicikle

Ima, doduše, i jedan uzak i klimav prolaz za pješake...

... s kojeg su uslikane ove dvije slike

Luang Prabang mi se stvarno svidio, baš ono jako, i nakon što sam posjetio slapove izvan grada (o tome u posebnom izvještaju) i upoznao toliko dobrih ljudi, razmišljao sam šta da napravim: da li da produžim boravak u Luang Prabangu ili da po planu odem u Phonsavan ili da odem u Vang Vieng kojeg mi je preporučilo par ljudi ili direktno u Vientiane? Trebalo je računati na Novu godinu jer jedino što bih volio izbjeći jest da se u to vrijeme zateknem u Phonsavanu, malenom izoliranom gradiću bez puno turista. Na kraju sam ipak odlučio krenuti dalje i u što kraćem razdoblju posjetiti jedinu atrakciju u Phonsavanu pa se s noćnim busom spustiti u glavni grad Laosa gdje bih onda dočekao i Novu godinu. Nadam se da nisam napravio grešku. Vidjet ćemo uskoro.