Otok Langkawi - neočekivano otkrivanje otoka

Odlučio sam produžiti boravak za dva dodatna dana jer stvarno uživam na ovom otoku. S obzirom da sam vam pričao o problemu sa iznajmljivanjem skutera u Maleziji ako nemate međunarodnu vozačku dozvolu, planirao sam iznajmiti jednu od njihovih "montica" koje su naizgled bile sasvim dobre. To jutro sam platio dvadesetak kuna za jednu od njih i kad sam ih krenuo provjeravati da vidim koju ću uzeti i da li je sve u redu.... Pa, ono, recimo da ništa nije bilo u redu. Jednoj ne mogu dovoljno podignuti sic, jednoj ne mogu prebaciti lanac na gornji zupčanik, jednoj su kočnice u banani, jedna ima neki neobično nizak volan... Ostao sam u čudu. Rekao sam na recepciji da bi ih zamolio da mi vrate novac, na što je žena rekla da zašto ne bi uzeo skuter? Rekao sam joj da nemam međunarodnu vozačku dozvolu, nego samo nacionalnu, a one me pita "čiju nacionalnu?". Kažem joj da imam hrvatsku vozačku, da je Hrvatska članica EU, na što ona kaže da mora pitati šefa, ali da bi to moglo proći. I zaista je dobila odobrenje da mi iznajmi skuter, na vlastitu odgovornost kaže, samo zato što se radi o EU vozačkoj. Cijena je bila ista kao za biciklu, ali je najam skraćen na šest, umjesto dvanaest sati. Pokazala mi je sve što trebam znati, dala kacigu, rekla da odmah idem napuniti rezervar za 5 ringgita (8 kuna) i da je nazovem ako bude kakvih problema. Mislim u sebi, ovo bi moglo biti zanimljivo jer, vjerovali ili ne, nikad još nisam vozio skuter. Ali onda mi je sinulo još nešto! Neću pedalirati, nego sjesti i voziti se, a to znači da mogu ići puno dalje nego sam mislio! Pogledao sam kartu, kalkulirao, nasmijao se i krenuo! Umjesto da plaćam stotinjak kuna za žičaru do jednog vidikovca, a tamo sam mislio ići s biciklom, ja sam odmah krenuo prema najvišem vrhu otoka - 881 metar visokom brdu Gunung Raya. Prvih kilometar-dva je bilo dosta krivudavo, ne toliko zbog ceste, koliko zbog navikavanja na novi način putovanja. Posebno me mučilo naginjanje u zavojima, ali brzo sam i to pohvatao i dodatno usavršio kada je krenuo uspon pun serpentina na cesti bez prometa. Sama činjenica da se zovi lijevom stranom ceste nije mi predstavljalo nikakav problem. Zrak je postajao sve svježiji i onda se, neposredno prije samo vrha brda, ukazao vidikovac s prekrasnim pogledom na arhipelag:

Na putu za Gunung Rayu (desni vrh na slici)

Moja zvijerka i moja sljedeća destinacija u pozadini

Dakle, u daljini sam vidio nekakve rukavce koji presjecaju sjeverni dio otoka. Povećao sam kartu da vidim da li je tamo ucrtano nešto zanimljivo i vidio da bi moglo biti pametno skoknuti do tamo - izgledalo je kao močvarno područje s pristaništem od kuda kreću ture dugorepim barkama po okolnim mangrovim šumama koje se reklamiraju duž cijele glavne ulice uz plažu Cenang. Tamo sam naletio na ovo:

Samo par stotina metara dalje, ali na drugoj strani gdje nema više močvare, nalazi se plaža Tanjung Rhu. Baš mi je drago da sam svratio do nje jer je apsolutno prekrasna. Samo nekoliko desetaka ljudi je bilo tamo, prazne ležaljke sa šarenim suncobranima poredane su duž plaže, na pučini strše tri mala otočića karakteristična za ove krajeve, a zbog nekog se razloga uz rub plaže vijori desetak zastava, među njima i hrvatska. Tamo sam na malenom štandu kupio nešto za prigristi. Izgledalo je kao nekakve okruglice od tijesta pržene u dubokom ulju, ali se ispostavilo da su to kozice i bile su za prste polizat!

Vidio sam na karti da do vodopada i žičare ima još par sitnica koje bi se putem isplatilo posjetiti pa sam svakih par kilometara napravio mali predah. Tu su bili jedan lijepi mali park uz more, plaža s nešto tamnijim pijeskom i zanimljivim formacijama stijena, par lijepih zgrada s izložbenim prostorom lokalnih obrtnika koji izrađuju rukotvorine i nekakva planski posađena šuma koja nije ucrtana na karti niti znam o kojoj se vrsti stabla radi, ali mi je izgledalo zanimljivo.

Dvije slike iz parka uz more...

... i neobičan šumarak

Stigao sam i do dijela gdje se nalaze poznati vodopad i tzv. Sedam zdenaca, mjesto gdje je bistra voda s okolnog brda izdubila rupe u stijenovitom koritu i napravila seriju malenih bazena u kojima se ljudi slobodno mogu okupati. Žao mi je da nisam uzeo kupaće jer je voda bila prilično topla, rekao bih 23-24°c, iako je na internetu većina posjetitelja upozoravala na izrazito hladnu vodu, a još sam više žalio zbog toga jer do bazena vodi serija od nekih 400-450 stepenica koje poprilično umore i preznoje posjetitelje. Za utjehu sam nekoliko minuta namakao noge pa se spustio nešto niže do atraktivnog vodopada koji se zapravo nalazi u nastavku tih bazena. Uživao sam u pogledu neko vrijeme, ali je sat pokazivao da bi za pedesetak minuta trebao vratiti skuter pa sam se polako spustio do parkinga i krenuo natrag do kuće. Usput sam bacio brzi pogled na vrh brda do kojeg vodi žičara i mogu reći da ni malo više ne žalim što nisam išao gore. Ovaj dan je ionako bio prekrasan!

Stepenice prema Sedam zdenaca

A ovako oni izgledaju...

Nešto niže se nalazi ovaj slap...

Ukupno sam prošao 95 kilometara (ove minute na slici zanemarite). Točka D je bila start i cilj, točka A je vrh brda, točka B su močvara i prekrasna plaža, a točka C vodopad i Sedam zdenaca.