Vientiane - Viangchan

Stigao sam noćnim busom u glavni grad Laosa nešto poslije 6 ujutro i polako se zaputio prema hostelu, gdje su bili tako dobri i omogućili mi da se smjestim u svoju sobu već oko 8 sati. Vrijeme se vratilo u normalu, dakle opet je bilo sunčano i toplo i to mi se jako sviđalo. Mislio sam prvi dan razgledati centar grada, ali sam počeo pričati s jednom Rumunjkom koja se baš odjavila iz hostela, ali je ostavila ovdje prtljagu do navečer kada ide na noćni bus. Kaže da je mislila potrošiti vrijeme u Buddha parku koji se nalazi 25 kilometara južno od grada pa da li ću joj praviti društvo. Moj je plan bio kao i njezin, ostaviti taj zanimljivi park za zadnji dan, kada se odjavim iz hostela, ali sam ipak odlučio otići s njom - u društvu je ipak ljepše. Otišli smo na bus broj 14 i nakon što smo prošli Most prijateljstva koji spaja Laos s Tajlandom stigli smo u Buddha park. Nije ovo toliko povijesna ili religijska, koliko umjetnička atrakcija. Tu se nalazi kolekcija neobičnih statua i skulptura povezanih s hinduizmom i budizmom, a nastala je prije 60 godina. Pogledajte o čemu se radi:

Simpatično mjesto za izgubit sat-dva tamo i sat-dva u prometu. Navečer u hostelu, a to je već bio 30. prosinca, pojavio se i jedan Rus s kojim sam se odmah skompao. Njegova priča je prilično čudna. Do svoje 19. godine živio je u selu Baykit, oko tisuću kilometara sjevernije od trase transibirske željeznice, dakle isto toliko od civilizacije. Kaže da se isto šišao do kraja, kao i ja, ali se onda dogodilo nešto, o čemu nije htio pričati, što ga je natjeralo da ode od kuće. Od onda se više nikada nije niti ošišao niti obrijao, a sada ima 25 godina! Lutao je prvo po Rusiji, tako da je proveo sam u lovačkoj kolibi negdje između Vladivostoka i Khabarovska punih 6 mjeseci, skupljao je plodove, uglavnom pinjole iz šišarki, i snalazio se kako je znao i umio, sve dok nisu došli neki kineski radnici s mehanizacijom koji su u susjedstvu polagali neke kablove/cijevi. Kada su vidjeli šišarke, ponudili su mu toliko novca da nije mogao vjerovati kakva mu se prilika pružila. Dan za danom je skupljao vreće i vreće šišarki, nosio ih Kinezima i dobivao lijep novac pa je uskoro odlučio da treba krenuti dalje. Spustio se u Indokinu, proveo je 6 mjeseci u Hanoiju, na par mjesta je predavao engleski u vrtićima i sada malo luta Indokinom. Kaže da se kući smije vratiti tek kada navrši 30 godina (što li je morao napraviti da dobije takve uvjete?) i da mu fali kuća, ali da mora nekako izgubiti još pet godina pa će uskoro vjerojatno krenuti za Južnu Ameriku. Nevjerojatno! Zadnji dan stare godine otišao sam prošetati po centru grada da vidim šta se lijepoga tamo nalazi, a ovo su rezultati:

Dvije slike iz novog dijela grada s dva velika trgovačka centra

Ovo je potez uz Mekong (vidite gore mali dijelić rijeke, a preko puta je Tajland), a ove kućice navečer služe za održavanje noćne tržnice. Dvjesto metara dalje je bila postavljena pozornica za glavnu proslavu dočeka Nove godine na otvorenom.

Plan mi je bio proslavit Novu godinu s tim Rusom jer su mi njegove priče stvarno bile zanimljive, a i veseo je čovjek. Međutim, navečer, oko 20 sati, sam otišao nešto pojesti i uletio u jedan mali restoran u istom trenutku kao i neki turist. Bili smo jedini gosti tamo pa sam ga pitao da li će mi se pridružit. Sjeo je za moj stol, počeli smo pričati i opet sam čuo zanimljivu životnu priču. Australac je, ima 51 godinu, i putuje svijetom sedam godina, a u Australiju se u međuvremenu vratio samo jednom i to na bratovu svadbu. Ekonomskog je usmjerenja, zanimaju ga burze i kretanje cijena dionica, svakodnevno prati vijesti iz svijeta financija, a kada je započela ona velika svjetska recesija, čini mi se 2009. godine, on je odlučio da je pravi trenutak za preuzimanje rizika pa je podignuo hipoteku na kuću i sav novac uložio u velike kompanije u koje je vjerovao da neće biti teško pogođene. Isplatilo mu se i sada je milijunaš koji uživa u životu, proputovao je veći dio svijeta (bio je i u svim ex-Yu zemljama), ali svejedno spava u hostelima, doduše u privatnim sobama, i malim obiteljskim hotelima jer ne vidi smisao bacati novac na luksuz koji mu nije potreban. Uostalom, našli smo se u istom jeftinom restoranu jer, kako kaže, mrzi kad mu nešto naplate duplo više samo zato što je stranac pa ide u male restorane u sporednim ulicama gdje su ljudi još uvijek posvećeni pripravi hrane, a ne čerupanju turista i isto ne podnosi taksiste i vozače tuk-tuka. Nakon večere smo otišli i na par pivi i to, kako dolikuje milijunašu, kupljenim u dućanu i popijenim na prašnjavim stepenicama koje vode prema glavnoj bini, nakon čega smo otišli u neki noćni klub na vrhu zgrade s pogledom na tu najveću feštu na otvorenom. Poslao sam poruku i Rusu da li će doći, ali je odgovorio da će ostati u hostelu s ostalim gostima. Šteta, ali bilo je stvarno zanimljivo na takav neočekivan način dočekati Novu godinu. Sami doček je prošao skoro bez vatrometa (trajao je desetak sekundi), uz nešto malo petardi i raketa, ali zato uz hrpu ljudi na otvorenom, na ugodnih dvadesetak stupnjeva, uz živu muziku na nekoliko mjesta u centru grada.

Pripreme za doček Nove u Vientianeu

Noćni klub s pogledom na glavnu proslavu

Glavna bina iznad kojih se vijore zastave Laosa i Komunističke partije, gledana iz tog noćnog kluba

S obzirom da sam došao kući već oko 2 ujutro, u 10 sam već bio spreman otići prošetati po još jednom lijepom sunčanom danu do dvije glavne atrakcije ovog grada. Prva se nalazi sjeverno od centra, zove se Patuxai, a zapravo se radi o slavoluku pobjede koji je posvećen svima koji su se borili za neovisnost Laosa od Francuske. S vrha slavoluka se pruža lijep pogled na sve strane, ali je posebno atraktivno područje neposredno uz njega, gdje se nalazi fontana i lijepo održavan park:

Dugačka avenija vodi od centra do slavoluka, kojeg vidite u desnom kutu

Patuxai - laoski slavoluk pobjede

Pogled na sjever s vrha slavoluka

Vladina zgrada odmah do slavoluka

Sretna Nova godina iz Vientianea

Još jedna lijepa fontana u parku pokraj slavoluka

Za kraj mi je ostalo za prošetati pola sata do najvažnijeg religijskog svetišta, ali i nacionalnog simbola Laosa - Wata Pha That Luang. Ova budistička stupa izgrađena je u 16. stoljeću kada je titula glavnog grada prešla iz Luang Prabanga u ruke Vientianea. Često ju se zove i Zlatna stupa zato što je prekrivena tankim listićima zlata, što se posebno ističe za sunčanog vremena zbog jakog odsjaja:

Ostao mi je, dakle, zadnji dan u gradu kada sam morao nekako potrošiti vrijeme do noćnog busa za Pakse, koji je drugi najveći grad u Laosu s nešto preko sto tisuća stanovnika. Pakse nije pretjerano zanimljiv s turističkog aspekta, ali budući da sam odlučio preskočiti onu spilju do koje je teško doći, a Four thousand islands je predaleko na jugu, negdje sam morao prelomiti dugačak put. U sljedećem ćete izvještaju saznati da je još nešto bilo polomljeno, ali o tome za par dana.