Phonsavan - priča o tajnom ratu i tajnovitoj civilizaciji

Krenuo sam iz Luang Prabanga u kombiju sa 16 sjedećih mjesta i 18 putnika na šest sati dugačak put do grada Phonsavan u kojem živi oko 30,000 stanovnika. Međutim, već nakon sat vremena vožnje postalo mi je jasno da će ova vožnja trajati duže jer je ovo definitivno bila najgora cesta na kojoj sam se do sada vozio, čak i gora od jedne indijske koja će mi zauvijek ostati u sjećanju. Dionica do gradića Phou Khoun (pogledajte dolje na karti) je mješavina asfalta, makadama i prašine, puna je rupa i rupetina, uspona i nizbrdica i zavoja za zavojem. Dodajte tome pokoji kamion koji jedva svladava te rupe, uzbrdice i zavoje i imate nevjerojatno sporu vožnju kroz prekrasan šumovit i brdovit kraj, ali u kojem ne možete uživati jer od stalnog upadanja u rupe udarate glavom u plafon ili vam iste izbijaju bubrege. Nakon tog gradića cesta postaje duplo bolja, dakle rupe su ipak duplo manje.

262 kilometra između Luang Prabanga i Phonsavana s označenim gradićem Phou Khoun do kojeg je vodila najgora cesta po kojoj sam se do sada vozio.

Pripreme za polazak u Luang Prabangu, moj kombi je ovaj u sredini.

Jedna od rijetkih bistrih slika krajolika (sve ostale su mutne zbog stalnih vibracija i skakanja)

Gužva na planinskoj cesti

Kratka pauza negdje u brdima

Nakon gotovo osam sati vožnje stigao sam u Phonsavan i odmah išao potražiti smještaj jer je sve što sam našao na internetu bilo preskupo. Tu nije bilo problema jer je već prvi "guest house" imao slobodnih soba za 7 eura i to sam bez razmišljanja prihvatio jer je vani postalo dosta hladno. Čim sam riješio pitanje smještaja i obukao duge rukave, išao sam provjeriti da li mogu naći nekoga tko iznajmljuje skutere. I to je brzo riješeno, za istu cijenu kao i u Luang Prabangu (8 eura), tako da mi je ostalo još pola sata do mraka da razgledam glavnu ulicu u ovom gradu, ali je ispalo da se stvarno nema šta razgledavati. Grad je ružan i točka. Uostalom, uvjerite se i sami:

Glavna ulica je ujedno i najljepša pa možete zamisliti na šta izgleda ostatak grada

Međutim, ovdje ionako nitko ne dolazi zbog grada, nego zbog onoga što se nalazi oko njega. Drugo jutro sam se smrznuo čim sam ujutro izašao na doručak pa sam išao odmah provjeriti na internetu zašto je ovdje toliko hladnije nego u Luang Prabangu. Ispalo je da sam se tijekom jučerašnje vožnje popeo s 300 metara nadmorske visine na 1100 metara! Eto, jedan misterij riješen, ali ne i drugi. Naime, područje oko ovog grada zove se Plain of jars (ne znam kako bih to preveo, nešto kao Visoravan vrčeva), a sastoji se od 1999 dokumentiranih kamenih vaza (vrčeva), visokih između jednog i tri metra, od kojih najveću procjenjuju da teži 25 tona! Razbacane su posvuda na toj visoravni, desetinama kilometara oko grada, a dosad je otkriveno preko 90 nalazišta od kojih nekoliko sadrži i po više stotina vaza. Arheolozi su procijenili da su izrađene između 500. godine prije nove ere i 500. godine nove ere, ali ono što je posebno intrigantno jest da apsolutno nitko ne zna tko je narod koji ih je izradio, gdje je živio i zašto je to napravio. Kada su počela prva istraživanja ovog tajanstvenog područja, oko 1930. godine, lokalno stanovništvo je francuskoj arheologinji reklo da su vaze napravili divovi kako bi u njima radili i skladištili rižino alkoholno piće. Arheolozi su, međutim, našli i posmrtne ostatke nepoznatih ljudi unutar i pokraj vaza, pa su zaključili da bi one morale biti povezane s pokapanjima preminulih. Zanimljivo je i da je samo jedna od dvije tisuće vaza ukrašena i to s "čovjekom-žabom", likom koji se može naći i na nekim lokalitetima u Kini.

Ja sam sa skuterom prvo otišao do najudaljenije lokacije, tzv. Nalazišta broj 3, koje se nalazi oko 35 kilometara južno od grada. Većina turista posjeti samo Nalazište broj 1 koje se nalazi desetak kilometara od grada, ali zaključio sam da, kada sam već ovdje, treba se malo potruditi i razgledati tri najzanimljivije lokacije. Da ne idem dvaput po istoj cesti, našao sam neke seoske neasfaltirane ceste i njima se polako probijao na jug dok nisam došao do malog parkinga gdje je usamljeni čovjek prodavao ulaznice za to nalazište (ulaz je 1 euro, tj. 10,000 kipa). Staza je vodila kroz dijelom suha, a dijelom natopljena rižina polja, i nakon pet minuta hoda po tom prekrasnom terenu došao sam i do njih i ugodno se iznenadio, kako izgledom, tako i lokacijom ispod stabala:

Gotovo sat i pol sam vozio od Phonsavana do Nalazišta broj 3 kroz ovakav krajolik

Ovo je već dio puta kroz rižina polja, između naplate ulaznica i samog nalazišta

Napokon dolazim i do samog Nalazišta broj 3

Budući da je ovo najmanje od tri nalazišta u mom itineraru, jedva sam čekao da vidim i ostala dva, iako je ovo bilo posebno jer sam ga imao samo za sebe! Idemo dalje, samo par kilometara dalje, ali bliže gradu, nalazi se Nalazište broj 2 koje se sastoji od dva odvojena dijela na dva zasebna brežuljka:

Sljedeće slike su s brdašca lijevo od pristupnog puta

Sljedeće tri slike su s manjeg nalazišta desno od pristupnog puta

Ovdje sam već morao dijeliti nalazište s dvadesetak drugih posjetitelja, ali sam zato bio jedini gost restorana pokraj kućice gdje se kupuju ulaznice. Nastavio sam vožnju do jednog lokaliteta koji je povezan s drugom velikom pričom o ovom mjestu, ali o tome malo kasnije, pa dalje prema Nalazištu broj 1, u blizini grada, s najviše posjetitelja, ali samim time i s najviše popratnih sadržaja (suvenirnice, dućani, muzej...). Ovo je i najveće nalazište na kojem sam ostao oko dva sata jer se sastoji od dvije veće grupe vaza, još nekoliko njih porazbacanih naokolo, ali i spilje za koju arheolozi kažu da je služila kao krematorij. Sama lokacija ovog nalazišta je isto atraktivna jer se radi o brdovitom krajoliku dijelom prekrivenim zelenom, a dijelom suhom, žutom, visokom travom:

Manja grupa vaza na povišenju iznad veće grupe

Pogled na dolinu s većom grupom vaza (povećajte sliku da ih bolje vidite)

Veća grupa vaza

Koliko sam vidio, ova je jedina vaza s očuvanim poklopcem, iako arheolozi tvrde da to zapravo nisu poklopci (?)

U podnožju brda vidite spilju - krematorij

Na tom se brdu može naći još pokoja kamena vaza

Druga strana brda prekrivena je tom visokom suhom travom

To je, dakle, priča o tajnovitoj civilizaciji, a ona je, nažalost, usko povezana s drugom pričom o ovom kraju - pričom o tajnom ratu. Naime, na marginama vijetnamskog rata i bez medijske pompe, najveći svjetski izvoznik demokracije, Sjedinjene Američke Države, ispustile su iznad Laosa u periodu od 1964. do 1973. godine oko 270 milijuna bombi (270,000,000 bombi), ukupne težine preko dva milijuna tona, od kojih nije eksplodiralo oko 80 milijuna! Statističari su izračunali da su Amerikanci ispuštali jednu bombu svakih 8 minuta, 24 sata dnevno i tako tijekom 9 godina! U muzeju sam našao i kartu Laosa koja pokazuje sve evidentirane bombe ispuštene na tom području, a nju možete vidjeti ovdje:

Crvena područja su najteže pogođena američkim bombama, a ovo crvenilo na sjeveru je upravo mjesto gdje se sada nalazim.

To crvenilo je u potpunosti izbrisalo s lica zemlje tadašnji provincijski glavni grad Xieng Kong, a nakon rata, kada su se preživjeli počeli vraćati na svoja ognjišta, utemeljen je novi glavni grad - Phonsavan. Vremena su se promijenila pa je novi grad podignut s cementom i ciglama, a ne drvom kao što je bio slučaj sa starim Xieng Kongom, što je glavni razlog zašto je današnji Phonsavan tako neugledan. Vratimo se onim neeksplodiranim bombama. Procjene govore da je u ovih 40-ak godina od završetka rata samo 1% od 80 milijuna zaostalih bombi uništeno. Statistika isto kaže da se više od 50% svih godišnjih stradavanja od zaostalih bombi u svijetu dogodi u tom nesretnom Laosu. Te bombe su i jedan od glavnih razloga siromaštva u ovoj zemlji jer se seljaci jednostavno boje obrađivati zemlju kada ne znaju da li na njoj još uvijek ima zaostalih eksplozivnih naprava. Zbog toga se ne mogu niti prehraniti, a kamoli zaraditi od prodaje viška uzgojene hrane. Naravno, te iste eksplozivne naprave bile su skrivene i na područjima gdje se nalaze kamene vaze, sve dok se početkom 21. stoljeća nije počelo s njihovim uklanjanjem. Na ulazu u Nalazište broj 2 bila je tabla koja kaže da su na tom području 2004. godine našli i uspješno uklonili 26 bombi, dok slična tabla na Nalazištu broj 1 spominje čak 127 takvih eksplozivnih naprava. Jasno je navedeno da bi se posjetitelji, zbog vlastite sigurnosti, trebali držati područja unutar jasno označenih bijelih cigli koje označavaju područje koje je dubinski očišćeno od bombi, dok nešto šire područje, koje je obilježeno crvenim markerima, označava dio koji je očišćen samo površinski. Sada vam može biti jasnije zašto je od preko 90 evidentiranih nalazišta kamenih vaza, samo desetak dostupno javnosti, a isto vam postane jasno zašto sam se držao ruba ceste, a ne otrčao do prvog grma u šumi kada me stislo tijekom vožnje po onim prašnjavim putevima do prvog nalazišta. Ove stvari stvarno treba shvatiti ozbiljno. Uostalom, na to vas stalno podsjećaju dokazi tog masovnog bombardiranja kojih ima posvuda naokolo, čak i na samim nalazištima. Pogledajte slike:

Krater od bombe odmah do vaza na Nalazištu broj 1

Ova dva kratera su na samom ulazu na spomenuto nalazište

Ova dva kratera su uslikana s brda sa spiljom, iznad velike grupe vaza koje vidite iza kratera

Ovo što izgleda kao tri skupine grmlja su zapravo tri kratera koja su vremenom zapunjena površinskom i dobro prozračenom zemljom, zbog čega je baš na tim mjestima vegetacija rasla puno lakše i brže od drugih mjesta. Tu sam svratio između dva nalazišta da vidim kako to izgleda, a ovakve grupirane šumice nalaze se svugdje oko ovog mjesta.

Gotovo svaki restoran i agencija u glavnoj gradskoj ulici ima ispred ulaza obojane čahure raznih oblika i veličina koje sada, srećom, služe samo kao ukras, ali i podsjetnik na ovu tužnu epizodu iz povijesti ovog kraja. Puno zanimljivih informacija i predmeta možete vidjeti i u malom muzeju koji se nalazi u centru Phonsavana, koji mi je dobro došao da se ugrijem i da potrošim preostalo vrijeme do noćnog busa za laosku prijestolnicu Vientiane, kojeg domaći zovu Viangchan (što je izvorno ime grada, za razliku od francuske inačice koja je službeno, tj. međunarodno ime grada).

Jedna od nekoliko turističkih agencija sa žuto obojanim čahurama kao ukrasom ispred poslovnice.