Dakle, prije nego počnem pričat o slapovima, moram vam spomenuti par stvari da ih ne zaboravim:
1. Sreo sam jednog Amerikanca mojih godina koji putuje Tajlandom i Laosom oko mjesec dana, ali bio je ovdje i prošle godine i tada je vidio puno ozljeđenih turista koji su imali nesreću sa skuterima pa je sada odlučio, kad god vidi nekog takvog, uslikat ga i zapisat njegovu priču ako ju je, naravno, spreman podijeliti. Pokazao mi je svoju kolekciju od sedam ozlijeđenih turista, uslikanih u zadnjih mjesec dana, uglavnom s ogrebotinama na koljenima i laktovima, ali i dvoje sa slomljenim rukama i jedan sa slomljenom nogom. Očito su svi nosili kacige jer su im glave bile netaknute. Međutim, kada ih je pitao kako se to dogodilo, svi osim jedne cure su bili ili pijani ili pod utjecajem neke droge, a cura koja je bila trijezna mu je rekla da ju je iznenadio slon koji se pojavio iz šume, ona je naglo skrenula, proklizala i s glavom udarila u slonovu nogu. E ona će stvarno imati šta pričati svojim prijateljima.
2. Bila je u hostelu i jedna Francuskinja koja je došla ono jutro kad i ja pa smo malo pričali ispred hostela. Rekla mi je kasnije da drugo jutro ide sa skuterom do slapova pa da će mi drugi dan reći da li ih se isplati posjetiti. Sjedim ja tako u zajedničkim prostorijama pokraj recepcije, kad vlasnici hostelu krenu na velikoj TV pregledavati snimke nadzornih kamera. Pitam ih šta se dogodilo, a ovaj mi kaže da je jedan od njihovih skutera sudjelovao u malenoj nesreći pa žele vidjeti tko ga je vozio i pokazati snimku vlasniku oštećenog auta. Dugo je to trajalo pa sam otišao van, ali drugo jutro mi govori Francuskinja da malo pripazim sa skuterima jer da im je gas jako osjetljiv pa je na putu prema slapovima, na jednom raskršću, naglo krenula i zabila se u auto ispred sebe. Nju su, dakle, tražili na kamerama, a na kraju se dogovorila s vlasnikom auta da mu da 50 eura pa da ne uvlače policiju u tu priču.
 |
| Traženje krivca na nadzornim kamerama |
3. Ova je priča kratka, ali me baš nasmijala. Išao sam s onim američkim profesorom na pivu i na putu do birca me, već po običaju, vozač tuk-tuka pita za prijevoz, a kad sam mu rekao da ne treba, pitao me "Do you need something... or something?" i dvaput kratko podignuo obrve za svaki "something" što je otprilike značilo "Znaš na šta mislim".
Ova zanimljivost ima veze i sa slapovima pa ćemo je uključiti u glavnu priču. Na dan dolaska bilo je oblačno jutro, prohladno, ali se dosta naglo razvedrilo oko podne. Kaže mi Amerikanac da sutra najavljuju lijepo vrijeme već od jutra, kad ono opet oblačno i opet se razvedri skoro pa točno u podne. Treći dan sam odlučio iznajmiti skuter, čiji je najam ovdje skuplji nego u Tajlandu i košta 80,000 kipa (8 eura), a s obzirom da je ujutro opet bilo oblačno, odlučio sam malo riskirati i krenuti iz hostela oko 11 da bih do udaljenijih slapova stigao oko 12, dakle baš kada bi se trebalo razvedriti. Samo pet kilometara prije dolaska do njih nebo je bilo potpuno prekriveno oblacima. Došao sam na parking, raspakirao se i prvi put se pojavilo malo sunca. Dok sam došao do samih slapova, u 12:05, bilo je potpuno sunčano i ni traga oblacima. Stvarno zanimljivo, ne znam šta se to događa da se ista šablona ponavlja iz dana u dan, da li je u pitanju vjetar ili nešto drugo? Nije ni važno, glavno da se dan za razgledavanje može planirati na ovakav način. Prvi slapovi se nalaze 35 kilometara od Luang Prabanga i zovu se Kuang Si i izgledaju nevjerojatno, posebno pod sunčevom svijetlošću jer daje vodi prekrasnu tirkiznu boju. Kada uđete u kompleks prvo treba proći kroz utočište za medvjede i nakon toga dođete do najnižih kaskadnih slapova. Nastavite se penjati uz slapove koji na nekim djelovima tvore lijepe bazene u kojima je dopušteno i kupanje, sve dok ne dođete do glavnog slapa koji je visok dvadesetak metara i izgleda stvarno atraktivno.
 |
| Prije glavnog ulaza prema slapovima nalazi se malo selo gdje možete naći uobičajeni asortiman namijenjen turistima |
 |
| Glavni slap |
 |
| Čak je i glavni izlaz iz parka neobično lijep i ugodan za šetnju |
Budući da se pojavilo i sunce, znao sam da ću na povratku imati priliku uslikati nekoliko prekrasnih scena koje sam primjetio na putu prema Kuang Si slapovima:
Na putu prema slapovima se cesta na jednoj kratkoj dionici spustila skroz do obale Mekonga i tamo sam ugledao jedan restoran s prekrasnim pogledom na rijeku. Rekao sam sam sebi da ću svratiti tamo na ručak kad se budem vraćao, bez obzira na cijene za koje sam očekivao da će biti dosta veće od uobičajenih. Zaustavio sam se ispred restorana, ali me malo prepalo kad sam vidio da je velika terasa potpuno prazna jer to vjerojatno znači paprene cijene. Sa strahom sam uzeo cjenik i ostao ugodno iznenađen: pržena riža s povrćem i piletinom, koja inače košta 10-12 kuna, ovdje dođe 19 kuna, a ledena kava i piva oboje po 11 kuna što je i više nego prihvatljivo! Uživao sam duže od sat vremena u neobično mirnom okruženju, gledajući Mekong i ribare na malim barkama, dok su kokoši trčkarale po samoj terasi restorana. Barem znam od kuda dolazi meso.
 |
| Terasa restorana, gdje su se u međuvremenu pojavili i drugi gosti |
 |
| Ručak s pogledom na rijeku Mekong |
Nažalost, malo sam se previše zamislio na toj terasi pa sam se naglo trznuo kad sam shvatio da moram posjetiti i druge slapove koji se nalaze skroz na drugoj strani grada. Vrijeme ide, a ja se obavezno želim vratiti u hostel prije mraka. Krenuo sam, dakle, i prema Tad Sae vodopadima do kojih vodi vrlo loša cesta puna rupa, a zadnji kilometar uopće nema asfalta, nego samo gustu prašinu. Parkirao sam uz rijeku Nam Khan, platio 20,000 kipa (2 eura) za povratnu kartu za čamac koji će me odbaciti do druge strane rijeke gdje se odmah primjeti slap koji pada u rijeku. To je, međutim, samo završetak onoga što se nalazi uzbrdo. Ako ništa drugo, ovdje sam došao toliko kasno da se oko prvih i najposjećenijih slapova nalazilo tek dvadesetak turista. Malo sam ih poslikao i odmah krenuo uzvodno do trećeg vodopada koji je po info-tabli trebao biti udaljen samo 630 metara. Možda je i bio, ali do njega se stalno treba penjati i spuštati, hodati po korijenju i sklepanim stepenicama, zaobilaziti srušeno drveće i preskakati preko potoka, tako da mi je do njega trebalo 25 minuta i jednostavno si nisam mogao priuštiti više od minutu-dvije pauze jer je sunce bilo sve niže i niže. Tijekom tih 45 minuta probijanja kroz šumsku stazu vidio sam samo jednog čovjeka i nekako mi je laknulo kad sam se spustio natrag do prve grupe slapova i vidio da još ima nekoga ovdje. Tad Sae slapovi su lijepi, radi se o dugačkom nizu kaskada niz koje se spušta voda iz koje raste drveće, a ako tome pridodate drvene mostiće i male terase kafića podignute iznad tekuće vode, sve zajedno izgleda vrlo atraktivno.
Nema komentara:
Objavi komentar