Pakse

Shvatio sam da mi vožnje u noćnim busevima koji imaju ležajeve umjesto sjedala ne pašu. Ležajevi su dugački oko 170 cm, tako da se niti u jednom trenutku ne možeš ispružiti ako si viši od toga, a taj ležaj bi u pravilu trebao biti za dvoje ljudi pa ako je bus popunjen, završit ćeš u preuskom i prekratkom krevetu s neznancem. I onda takav bus naplaćuju i do 50% više od običnog. Odlučio sam zato za Pakse uzeti večernji bus sa sjedalima, koji kreće s Južnog autobusnog kolodvora koji se, logično, nalazi sjeverno od grada. Međutim, uskoro se ta odluka pokazala lošom. Nakon tri sata vožnje, usred mraka i daleko od naseljenog mjesta, vozač je naglo počeo kočiti i onda se čuo i osjetio tup udarac u prednji dio autobusa. Ostao sam u busu oko pet minuta, međutim sve je više ljudi počelo izlaziti van pa sam izašao i ja. Teško je bilo vidjeti po mraku kakva je šteta na busu, niti sam vidio šta smo to točno udarili (pretpostavljam neku životinju), ali osjećao sam da nećemo tako brzo krenuti dalje, ako uopće i nastavimo vožnju s ovim busom. Neki ljudi su stajali sa strane, neki spavali u busu, a neki gledali šta vozači pokušavaju napraviti ne bi li nastavili vožnju. Srećom, nakon dva i pol sata krenuli smo dalje. Vozili smo sporije jer je vjetrobransko staklo bilo napuknuto, a s obzirom da je čak i ova glavna državna cesta koja prati dolinu Mekonga bila u lošem stanju, postojala je opasnost da se pukotine prošire. U zoru sam shvatio da u prtljažnom prostoru prevozimo i pijetla jer se stalno čulo prigušeno kukurikanje negdje u busu. Kada smo nakon 17 sati, umjesto uobičajenih 12, napokon došli na autobusni kolodvor u Pakseu, imao sam šta vidjeti. Kod nas definitivno ne bi nastavili vožnju s ovakvim busom:

664 kilometra između Vientianea i Paksea

Došao sam na autobusni kolodvor koji je udaljen od centra grada oko osam kilometara. Nažalost, stvarno je uobičajeno za azijske gradove da autobusne kolodvore smještaju na periferiji grada (ovdje se čak i aerodrom nalazi između kolodvora i centra!), a kažem "nažalost" zato što većina tih istih gradova nema organizirani javni gradski prijevoz što znači da turistima preostaje ili preduga šetnja s puno prtljage ili uobičajena borba s pohlepnim vozačima taksija ili tuk-tuka. S obzirom na moje stanje nakon 17 sati duge vožnje busom, morao sam naći prijevoz i zanimljivo, kad ga trebaš nema ga. Pogledao sam na netu koliko se inače plaća za tu relaciju i saznao da domaće to košta 20,000 kipa, dakle punih 15 kuna. Ne znam zašto i oni nešto ne poduzmu jer u ovako siromašnoj zemlji toliko plaćati za osam kilometara.... Nema mi to smisla. Ok, nema tuk-tuka pa sam krenuo polako prema gradu u nadi da će neki naići i naišao je već nakon 3-4 minute hoda. Pitam ga koliko bi me koštalo do centra, on kaže 20,000 kipa, ja kažem da mi je to preskupo i nastavim hodati, na što on ponudi vožnju za 15,000. To sam prihvatio, ukrcao se u tuk-tuk i kada smo došli do mog hostela, dam mu 20,000, a on se pravi mutav. Kažem mu da smo se dogovorili 15,000, na što se on nasmije i vrati mi pet novčanica od tisuću kipa. Kada sam se smjestio u hostel i otvorio novčanik, vidio sam da su dvije od tih pet novčanica bile potrgane, bez velikog dijela ruba. Eto, možete mi govoriti što god hoćete, ali iskustvo mi kaže da jednostavno nema poštenih vozača tuk-tuka! Nema!

Pakse stvarno nije zanimljiv grad s turističkog aspekta, ali svejedno ima simpatičnu gradsku jezgru s nešto francuskih kolonijalnih zgrada koje su većinom u očajnom stanju. Tu su i dva lijepa hrama, a u Pakseu se rijeka Xe Don ulijeva u Mekong koji, za razliku od cijelog sjevernog dijela toka koji označava i granicu između Laosa i Tajlanda, ovdje na jugu ulazi dublje u Laos, tako da most preko rijeke ne vodi direktno u Tajland. Svejedno nisam išao preko rijeke jer mi se jednostavno nije dalo. Dan i pol sam bio ovdje, prošetao sam po centru, našao svoj simpatičan restorančić na strateškoj poziciji (pogledajte video na kraju teksta) koji je imao veliku ponudu raznovrsne hrane za jedan euro, što me posebno veselilo, i posjećivao ga svaka 2-3 sata. Nažalost, na cijelom potezu uz obalu rijeke su u tijeku neki veliki radovi, rekao bih da grade novu rivu, tako da je sve krcato teške mehanizacije, hrpa kamenja i pijeska, što znači i puno prašine, tako da na tom potezu stvarno nije bilo mjesta za uživanje. Upoznajte Pakse:

Rijeka Xe Don se ulijeva u Mekong

S druge strane rijeke Xe Don, preko puta centra Paksea, je neko simpatično selo

U centru grada su dva budistička hrama i jedna mala crkva

Hotel Champasak Palace koji je nekad bio rezidencija provincijskog guvernera

Prekrasne kolonijalne zgrade koje su vidjele i ljepše dane

Još par scena s gradskih ulica

Most preko Mekonga

Ovdje vidite te velike radove na potezu uz rijeku u samom centru grada

Ovdje sam bukirao kartu za krajnji jug Laosa gdje se nalazi Si Phan Don ili Četiri tisuće otoka. Tu se Mekong proširuje na preko deset kilometara širine i taj je prostor popunjen stotinama otoka i otočića od kojih su neki i nastanjeni, ali i međusobno povezani mostovima kao ovaj na koji ja idem, a koji se zove Don Det. Na kraju da vam samo pokažem kako se odvija promet na raskršću ispred onog mog restorana. Ja sam uživao gledajući ga: