Prvo da podijelim neke nedoumice koje sam imao u vezi posjeta kompleksu Angkor Wat. Naime, ona uobičajena slika tamno sivog hrama s tornjevima koji se zrcale u jezeru, a koju vidite kada se negdje spominje Angkor Wat, je zapravo samo maleni dio istoimenog kompleksa. Neki će čak reći da nije ni najljepši, ali je svakako najprepoznatljiviji. Glavni dio kompleksa se prostire sjeverno od grada na površini od otprilike 10x10 kilometara, ali tome treba dodati i još dvije veće lokacije istočno od grada koje su nekad davno tvorile ovaj ogroman grad. To se ni u kojem slučaju ne može pješke pokriti u jednom danu, u koliko god dobroj kondiciji bili. Većina turista se odluči kupiti jednodnevnu ulaznicu koja košta nemalih 37 dolara i koristeći usluge vozača tuk-tuka (20-25 dolara/dan) obići glavne dijelove kompleksa u jednom danu. Trodnevna ulaznica košta 62 dolara i, koliko god bila skupa, nekako mi se činila najisplativija jer bi se moglo sve razgledati bez žurbe koristeći biciklu koja se može iznajmiti na svakom uglu u gradu za 2-3 dolara/dan. Međutim, taj plan se pokazao lošim čim sam došao u Siem Reap i osjetio na koži to nemilosrdno sunce koje je pržilo iz dana u dan. Iako smatram da sam u solidnoj fizičkoj kondiciji, pedalirati 30-40 kilometara tri dana u nizu po takvoj vrućini mi se nije činilo ni najmanje privlačno niti korisno za moje zdravlje. Sljedeća ideja mi je bila da s jednodnevnom kartom obiđem kompleks sa skuterom, ali kad sam išao malo proguglati o mogućim rutama kroz kompleks, saznao sam da je gradska uprava zabranila strancima najam skutera! Samo u Siem Reapu, nigdje drugdje u Kambodži. Na forumima sam čitao ogorčene komentare stranaca koji kažu da je to napravljeno samo zato da bi tuk-tuk mafija (njihove riječi, ne moje, iako se slažem s njima) i dalje mogla pljačkati turiste koji zapravo i nemaju nekog izbora ako ovdje ostaju samo par dana. Onda sam naletio na par komentara koji kažu da taj zakon postoji u teoriji, ali da ga se u praksi gotovo uopće ne pridržavaju. Neki su pisali da su vidjeli par stranaca na skuterima unutar kompleksa, tako da je to vjerojatno moguće, iako bi te isto tako mogli uhvatiti u prekršaju. Zaključio sam da se isplati riskirati, jer imati slobodu prilikom razgledavanja ovakvog kompleksa je stvarno neprocijenjivo. Pitao sam i vlasnika hostela da li ima kakvu informaciju o tome, a on mi kaže da ga slobodno iznajmim i odem gore u svom aranžmanu, da neće biti problema jer su vlasti postigle šta su htjele - svele su strance na skuterima na minimum. Dakle, odluka je pala, našao sam mjesto gdje će mi iznajmiti skuter i namjestio budilicu u 7 sati ujutro.
Mogao bih odmah sada i reći nešto o ovom ogromnom kompleksu pa da vam za kraj ostane ono najljepše - slike. Angkor je bio glavni grad Kmerskog carstva. Osnovan je krajem 9. stoljeća, većina hramova bila je već izgrađena do kraja 12. stoljeća, a napušten je 1431. godine nakon što ga je pokorila Ayutthaya. Na cijelom području grada nalazi se preko tisuću hramova, od kojih su mnogi vidljivi samo u tragovima, ali ih je srećom veliki broj preživio ratna razaranja i zub vremena, a mnogi su u međuvremenu i obnovljeni. Glavno područje nalazi se par kilometara sjeverno od Siem Reapa, dijelom u području guste tropske šume, dijelom na plodnoj ravnici, a neki i na obalama starih umjetnih jezera. One mjere koje sam prije naveo (10x10 km) se odnose samo na ono što je meni, kao i većini turista, prioritet u razgledavanju. Grad se, međutim, proširio puno dalje od tog područja, ali je zbog nedostatka očitih formalnih granica grada teško odrediti njegov doseg, iako najnovije procjene govore da se urbano područje grada (ceste, kanali...) protezalo na površini od preko tisuću kvadratnih kilometara, dakle okvirno 20x50 kilometara. Recimo samo da je pokrivao površinu veću od današnjeg Pariza. Kompleks Angkor Wat je, naravno, pod zaštitom Unesco-a od 1992. godine, a godišnje ga posjeti oko dva milijuna turista.
Nakon doručka sam odmah otišao na benzinsku pokraj hostela, natankao dva dolara i krenuo na pola sata dugu vožnju do mjesta gdje se kupuju karte. Pedesetak šaltera se nalazi u toj zgradi i većina ih je bila zauzeta. Karticom sam kupio jednodnevnu kartu, uslikao se i za pola minute dobio svoju ulaznicu:
Nastavio sam vožnju i za desetak minuta izbio do dvjesto metara širokog kanala koji odvaja najpoznatiji hram, Angkor Wat, od kopna. Parkirao sam skuter, pogledao na sat, bilo je 8:40, krenuo preko pontona do otoka gdje se nalazi hram i čim sam ga ugledao osjetio sam neopisivu sreću i uzbuđenje - počinje moj dan iz snova! Sada uživajte u slikama:
Znao sam da moram požuriti s razgledavanjem jer je područje koje moram obići ogromno, a vremena malo. Uostalom, pogledajte na gornjoj karti koliko je sami Angkor Wat malen u odnosu na kompleks koji planiram posjetiti u jednom danu. Idemo dalje, prije samog ulaza u najveći dio kompleksa, Angkor Thom, nalazi se Phnom Bakheng, brdo s hramom na vrhu, koje je, navodno, najpopularnije mjesto za gledanje zalaska sunca. Popeo sam se gore i mogu reći da je ovo bilo najmanje zanimljivo mjesto tog dana, niti je pogled bio dobar, niti je hram bio pretjerano atraktivan:
Samo dvjestotinjak metara dalje niz cestu nalaze se atraktivna kamena vrata koja označavaju ulaz u kompleks Angkor Thom:
Kilometar dalje izbit ćete pred drugi od četiri najpoznatija hrama u okruženju - Bayon, koji se nalazi točno u sredini kompleksa Angkor Thom, tako da sve četiri ravne ceste koje prolaze kroz kamena vrata dolaze direktno pred ovaj hram. Karakterističan je po svojih dvjestotinjak ogromnih nasmijanih lica koja su prikazana na bočnim stranama 37 očuvanih tornjeva. Hram je ogroman, ali u unutrašnjosti izrazito zbijen pa se dosta teško probijati između tornjeva i mase turista. U prizemlju se nalaze i prekrasni reljefi s prikazima bitki i kmerske svakodnevice.
Odmah iza Bayouna nalazi se i treći hram iz "velike četvorke" - Baphuon. On je poseban po svom dugom prilaznom putu podignutom na kamenim stupovima, ali i po problemima s kojima su se stručnjaci susretali prilikom njegove restauracije. Naime, Baphuon je zbog pjeskovitog tla i svog volumena bio izuzetno nestabilan pa je dobar dio hrama bio u ruševinama kada su ga restauratori odlučili spasiti. Oni su planirali u potpunosti rastaviti hram, kamen po kamen, ojačati temelje pa opet sve posložiti natrag! Skinuli su i obilježili 300,000 kamenih blokova i onda je sve napušteno zbog izbijanja građanskog rata (ona ružna epizoda Crvenih Kmera). Restauracija je nastavljena 1996. godine i trebalo je punih 15 godina da ga se posloži i otvori za javnost. Danas on izgleda ovako:
Iza Bayona nalazi se gotovo kilometar dugačka Terasa slonova koja je tako nazvana zbog kamenih glava slonova sa surlama koje vire iz okomitog zida masivne platforme, kao i zbog brojnih reljefa, također s prikazom slonova.
Iza Terase slonova nalazi se hram-piramida Phimeanakas na koju je, nažalost, bilo zabranjeno penjati se.
Zadnje što sam išao pogledati u kompleksu Angkor Thom bili su tornjevi Prasat Suor Prat. Ako sam dobro vidio ima ih šest, od kojih neki izgledaju kao da će se srušiti ako puhnete prema njima:
Krenuo sam prema sjevernim vratima Angkor Thoma, uslikao ih i pogledao na sat - bilo je već 12:50.
Prvi hram izvan Angkor Thoma bio je Preah Khan, oko jedan kilometar dugačak kompleks omeđen kanalom u kojem se nalazi polurazrušeni hram s desetcima prostorija, gdje non-stop ulazite i izlazite iz njih i čini se da im nema kraja. Tu sam naletio i na prvo stablo čije je korijenje obuhvatilo dio hrama.
Nakon njega sam otišao dalje na istok do hrama Neak Poan koji se nalazi na malom otočiću okruženom velikim umjetnim jezerom iz kojeg rastu stabla, što ga čini stvarno neobičnim.
S obzirom da su ova dva hrama imala dugačak pristupni put, potrošio sam dosta vremena hodajući pa sam odlučio izbaciti dva manja hrama iz mog plana i vratiti se skroz nazad do Angkor Thoma gdje bi izašao kroz istočna vrata i izbio direktno do dva hrama, jedan preko puta drugoga - Chau Say Tevoda (prve dvije slike) i Thommanon (treća slika):
Još je ostao samo jedan hram prije dolaska do zadnjeg hrama iz "velike četvorke", ali ovaj bi se po meni komotno mogao ugurati u taj ekskluzivan klub. Hram Takeo izgleda kao piramida i to strma strma piramida, barem ako ćemo gledati stepenice kojima se penješ do platforme na vrhu. Tu sam snimio i jedini video danas pa ga pogledajte u nastavku.
Evo me, dakle, i u hramu Ta Prohm, jednom od rijetkih koji su ostavljeni onakvima kakvi su i pronađeni u gustoj tropskoj prašumi (poput hrama Preah Khan). To znači da su dijelovi ovog velikog hrama razbacani posvuda naokolo, ali ono važnije jest da je velik dio hrama zahvaćen korijenjem visokih stabala zbog kojeg izgleda izuzetno atraktivno, mistično i fotogenično, toliko da je čak i film Tomb Raider sniman na ovom lokalitetu.
Zadnji hram na popisu je Banteay Kdei, par stotina metara dalje. Shvatio sam da ću ih stići sve obići i po planu se vratiti u Angkor Wat na zalazak sunca, tako da više nije bilo pritiska niti žurbe. Ovaj je hram podsjećao na onaj s beskonačnim nizom povezanih prostorija, ali je zbog nižeg sunca imao drugačije osvijetljenje što u potpunosti mijenja sliku mjesta.
Vrijeme je za povratak na mjesto od kuda je sve i počelo - Angkor Wat. Bilo je 17 sati i znao sam da imam nešto više od pola sata prije nego zaštitari krenu tjerati ljude van pa sam odmah krenuo prema najudaljenijem dijelu kompleksa da imam više vremena za povratak. Ovako izgleda Angkor Wat neposredno prije zalaska sunca:
Nakon ovog nevjerojatnog izleta i vožnje motorom od 8 ujutro do 6 navečer mogu potvrditi ono što su neki pisali na internetu. Tijekom tih desetak sati vožnje nisam vidio više od 7-8 bijelaca na skuterima, ali je zato biciklista bilo na stotine. S druge strane, iako su kontrole ulaznica bile ispred svih hramova, a turistička policija sjedi pokraj svojih autiju ispred svakog drugog hrama, imao sam osjećaj da baš nikoga nije briga za mene, nitko me ništa nije pitao niti "krivo pogledao".
Samo da za kraj još kažem da su vozači u Kambodži daleko najgori koje sam do sada vidio, iako bi trebao reći da se to odnosi prije svega na motoriste. Tajland se može ponositi prometnom kulturom u odnosu na Kambodžu, iako mi je više ljudi reklo da pričekam da dođem u Vijetnam pa da onda pričam. Uglavnom, velika većina ljudi koji voze motore su naučili kako se njima upravlja. I to je to. Nikakva pravila oni ne znaju, nikakvu logiku ne koriste, jednostavno idu kamo žele. Zašto? Zato što po zakonu ne moraju niti polagati vozački ako voze motore do 125 kubika! Ako se ubacuju iz sporedne ulice na glavnu, i to onu suprotnu traku, većina ih neće čekati da se pojavi dovoljno prostora da se ubace u promet, nego će jednostavno krenuti voziti u drugom smjeru, stalno pogledavajući unazad, i kad se pojavi prilika samo će se prebaciti na desnu stranu. Pokraj mog hostela je jedno raskršće pod oštrim kutem, s benzinskom između te dvije ceste. Većina motorista prolazi kroz nju kako bi malo skratili put, ali to znači da na drugu cestu dođu na lijevu (krivu) stranu i onda nakon tog raskršća imate masu motora koji voze suprotnim smjerom, dok se s vremenom svi ne prebace na desnu stranu. Baš sam tu vidio i jednu malu nesreću, bez ozljeđenih, gdje je tata sa sinom od nekih 5-6 godina išao u krivom smjeru i malo ga je zahvatio motor koji se držao svoje strane ceste. Ponavljam, vozilo se sporo, ali taj pametni tata je pao s motora, zajedno sa sinom, i još se derao na tipa koji ih je dotaknuo. Naravno da taj pametnjaković neće izvući nikakvu pouku iz toga jer nije ni svjestan da postoji neko pravilo da se vozi desnom stranom. Dok sam se vraćao natrag prema centru iz Angkor Wata stali smo na par semafora. Auti i većina motora se ipak zaustavi, ali svaki put je bilo barem 2-3 debila koji su prošli kroz crveno svijetlo i to ne da idu udesno, nego ravno, dakle da sijeku traku koja ima zeleno svijetlo! Dodajte tome da sam često viđao četvero ljudi na motoru, najčešće s malom djecom u tom gužvancu, pa vam bude jasno koliko im život malo znači. Zanimljivo je i da su pješaci apsolutno najpodređenija kategorija u prometu. Nitko ih ne šljivi, motori baš ono vole blokirati rub ceste, tako da ih moraš zaobići izlazeći pritom na samu cestu, a meni su tijekom šetnji do centra više puta potrubili da se maknem s ruba ceste jer su se oni htjeli baš tamo zaustaviti. Dakle, ja hodam, krećem se u jednom smjeru, i onda ti netko potrubi jer želi stati baš na to mjesto, baš u tom trenutku, umjesto da pričekaju ravno jednu sekundu dok ne prođem metar dalje, a njima se oslobodi to mjesto. Hodao sam uvijek u smjeru suprotnom od prometa, ali zbog gore spomenutog razloga je jasno da od toga nema previše koristi kad te svejedno netko može pokupiti s leđa. Definitivno mi se ne sviđa ovdje hodati ili voziti, jednostavno izgleda preopasno.
 |
| Ovu kartu sam koristio da isplaniram obilazak kompleksa, a po njoj možete i pratiti kako sam se kretao naokolo. |
Nakon doručka sam odmah otišao na benzinsku pokraj hostela, natankao dva dolara i krenuo na pola sata dugu vožnju do mjesta gdje se kupuju karte. Pedesetak šaltera se nalazi u toj zgradi i većina ih je bila zauzeta. Karticom sam kupio jednodnevnu kartu, uslikao se i za pola minute dobio svoju ulaznicu:
Nastavio sam vožnju i za desetak minuta izbio do dvjesto metara širokog kanala koji odvaja najpoznatiji hram, Angkor Wat, od kopna. Parkirao sam skuter, pogledao na sat, bilo je 8:40, krenuo preko pontona do otoka gdje se nalazi hram i čim sam ga ugledao osjetio sam neopisivu sreću i uzbuđenje - počinje moj dan iz snova! Sada uživajte u slikama:
Znao sam da moram požuriti s razgledavanjem jer je područje koje moram obići ogromno, a vremena malo. Uostalom, pogledajte na gornjoj karti koliko je sami Angkor Wat malen u odnosu na kompleks koji planiram posjetiti u jednom danu. Idemo dalje, prije samog ulaza u najveći dio kompleksa, Angkor Thom, nalazi se Phnom Bakheng, brdo s hramom na vrhu, koje je, navodno, najpopularnije mjesto za gledanje zalaska sunca. Popeo sam se gore i mogu reći da je ovo bilo najmanje zanimljivo mjesto tog dana, niti je pogled bio dobar, niti je hram bio pretjerano atraktivan:
 |
| Barem me na silasku s brda nasmijala tabla koja upozorava da se nalazite na stazi gdje prolaze i slonovi |
Kilometar dalje izbit ćete pred drugi od četiri najpoznatija hrama u okruženju - Bayon, koji se nalazi točno u sredini kompleksa Angkor Thom, tako da sve četiri ravne ceste koje prolaze kroz kamena vrata dolaze direktno pred ovaj hram. Karakterističan je po svojih dvjestotinjak ogromnih nasmijanih lica koja su prikazana na bočnim stranama 37 očuvanih tornjeva. Hram je ogroman, ali u unutrašnjosti izrazito zbijen pa se dosta teško probijati između tornjeva i mase turista. U prizemlju se nalaze i prekrasni reljefi s prikazima bitki i kmerske svakodnevice.
Odmah iza Bayouna nalazi se i treći hram iz "velike četvorke" - Baphuon. On je poseban po svom dugom prilaznom putu podignutom na kamenim stupovima, ali i po problemima s kojima su se stručnjaci susretali prilikom njegove restauracije. Naime, Baphuon je zbog pjeskovitog tla i svog volumena bio izuzetno nestabilan pa je dobar dio hrama bio u ruševinama kada su ga restauratori odlučili spasiti. Oni su planirali u potpunosti rastaviti hram, kamen po kamen, ojačati temelje pa opet sve posložiti natrag! Skinuli su i obilježili 300,000 kamenih blokova i onda je sve napušteno zbog izbijanja građanskog rata (ona ružna epizoda Crvenih Kmera). Restauracija je nastavljena 1996. godine i trebalo je punih 15 godina da ga se posloži i otvori za javnost. Danas on izgleda ovako:
Iza Bayona nalazi se gotovo kilometar dugačka Terasa slonova koja je tako nazvana zbog kamenih glava slonova sa surlama koje vire iz okomitog zida masivne platforme, kao i zbog brojnih reljefa, također s prikazom slonova.
Iza Terase slonova nalazi se hram-piramida Phimeanakas na koju je, nažalost, bilo zabranjeno penjati se.
Zadnje što sam išao pogledati u kompleksu Angkor Thom bili su tornjevi Prasat Suor Prat. Ako sam dobro vidio ima ih šest, od kojih neki izgledaju kao da će se srušiti ako puhnete prema njima:
Krenuo sam prema sjevernim vratima Angkor Thoma, uslikao ih i pogledao na sat - bilo je već 12:50.
 |
| Ogromna sjeverna vrata i moj mali bijeli skuter pokraj njih |
Nakon njega sam otišao dalje na istok do hrama Neak Poan koji se nalazi na malom otočiću okruženom velikim umjetnim jezerom iz kojeg rastu stabla, što ga čini stvarno neobičnim.
Još je ostao samo jedan hram prije dolaska do zadnjeg hrama iz "velike četvorke", ali ovaj bi se po meni komotno mogao ugurati u taj ekskluzivan klub. Hram Takeo izgleda kao piramida i to strma strma piramida, barem ako ćemo gledati stepenice kojima se penješ do platforme na vrhu. Tu sam snimio i jedini video danas pa ga pogledajte u nastavku.
Evo me, dakle, i u hramu Ta Prohm, jednom od rijetkih koji su ostavljeni onakvima kakvi su i pronađeni u gustoj tropskoj prašumi (poput hrama Preah Khan). To znači da su dijelovi ovog velikog hrama razbacani posvuda naokolo, ali ono važnije jest da je velik dio hrama zahvaćen korijenjem visokih stabala zbog kojeg izgleda izuzetno atraktivno, mistično i fotogenično, toliko da je čak i film Tomb Raider sniman na ovom lokalitetu.
Zadnji hram na popisu je Banteay Kdei, par stotina metara dalje. Shvatio sam da ću ih stići sve obići i po planu se vratiti u Angkor Wat na zalazak sunca, tako da više nije bilo pritiska niti žurbe. Ovaj je hram podsjećao na onaj s beskonačnim nizom povezanih prostorija, ali je zbog nižeg sunca imao drugačije osvijetljenje što u potpunosti mijenja sliku mjesta.
Vrijeme je za povratak na mjesto od kuda je sve i počelo - Angkor Wat. Bilo je 17 sati i znao sam da imam nešto više od pola sata prije nego zaštitari krenu tjerati ljude van pa sam odmah krenuo prema najudaljenijem dijelu kompleksa da imam više vremena za povratak. Ovako izgleda Angkor Wat neposredno prije zalaska sunca:
Nakon ovog nevjerojatnog izleta i vožnje motorom od 8 ujutro do 6 navečer mogu potvrditi ono što su neki pisali na internetu. Tijekom tih desetak sati vožnje nisam vidio više od 7-8 bijelaca na skuterima, ali je zato biciklista bilo na stotine. S druge strane, iako su kontrole ulaznica bile ispred svih hramova, a turistička policija sjedi pokraj svojih autiju ispred svakog drugog hrama, imao sam osjećaj da baš nikoga nije briga za mene, nitko me ništa nije pitao niti "krivo pogledao".
Samo da za kraj još kažem da su vozači u Kambodži daleko najgori koje sam do sada vidio, iako bi trebao reći da se to odnosi prije svega na motoriste. Tajland se može ponositi prometnom kulturom u odnosu na Kambodžu, iako mi je više ljudi reklo da pričekam da dođem u Vijetnam pa da onda pričam. Uglavnom, velika većina ljudi koji voze motore su naučili kako se njima upravlja. I to je to. Nikakva pravila oni ne znaju, nikakvu logiku ne koriste, jednostavno idu kamo žele. Zašto? Zato što po zakonu ne moraju niti polagati vozački ako voze motore do 125 kubika! Ako se ubacuju iz sporedne ulice na glavnu, i to onu suprotnu traku, većina ih neće čekati da se pojavi dovoljno prostora da se ubace u promet, nego će jednostavno krenuti voziti u drugom smjeru, stalno pogledavajući unazad, i kad se pojavi prilika samo će se prebaciti na desnu stranu. Pokraj mog hostela je jedno raskršće pod oštrim kutem, s benzinskom između te dvije ceste. Većina motorista prolazi kroz nju kako bi malo skratili put, ali to znači da na drugu cestu dođu na lijevu (krivu) stranu i onda nakon tog raskršća imate masu motora koji voze suprotnim smjerom, dok se s vremenom svi ne prebace na desnu stranu. Baš sam tu vidio i jednu malu nesreću, bez ozljeđenih, gdje je tata sa sinom od nekih 5-6 godina išao u krivom smjeru i malo ga je zahvatio motor koji se držao svoje strane ceste. Ponavljam, vozilo se sporo, ali taj pametni tata je pao s motora, zajedno sa sinom, i još se derao na tipa koji ih je dotaknuo. Naravno da taj pametnjaković neće izvući nikakvu pouku iz toga jer nije ni svjestan da postoji neko pravilo da se vozi desnom stranom. Dok sam se vraćao natrag prema centru iz Angkor Wata stali smo na par semafora. Auti i većina motora se ipak zaustavi, ali svaki put je bilo barem 2-3 debila koji su prošli kroz crveno svijetlo i to ne da idu udesno, nego ravno, dakle da sijeku traku koja ima zeleno svijetlo! Dodajte tome da sam često viđao četvero ljudi na motoru, najčešće s malom djecom u tom gužvancu, pa vam bude jasno koliko im život malo znači. Zanimljivo je i da su pješaci apsolutno najpodređenija kategorija u prometu. Nitko ih ne šljivi, motori baš ono vole blokirati rub ceste, tako da ih moraš zaobići izlazeći pritom na samu cestu, a meni su tijekom šetnji do centra više puta potrubili da se maknem s ruba ceste jer su se oni htjeli baš tamo zaustaviti. Dakle, ja hodam, krećem se u jednom smjeru, i onda ti netko potrubi jer želi stati baš na to mjesto, baš u tom trenutku, umjesto da pričekaju ravno jednu sekundu dok ne prođem metar dalje, a njima se oslobodi to mjesto. Hodao sam uvijek u smjeru suprotnom od prometa, ali zbog gore spomenutog razloga je jasno da od toga nema previše koristi kad te svejedno netko može pokupiti s leđa. Definitivno mi se ne sviđa ovdje hodati ili voziti, jednostavno izgleda preopasno.
Nema komentara:
Objavi komentar