Doviđenja Tajland - Sabaidi Laos

Otišao sam ujutro oko 10:30 gradskim busom, uvedenim u prometovanje prije samo dva mjeseca (svaka im čast na tome), do novog autobusnog kolodvora, napravio check-in i sjeo nešto pojesti i popiti izvrsnu ledenu kavu u nadi da će takve imati i u Laosu. Bus je došao u 12:30, kao što je i trebao, a krenuli smo dvadesetak minuta kasnije.

582 kilometra između Chiang Raija i Luang Prabanga

Budući da se radi o dugoj noćnoj vožnji, ovo je bio jedan od onih buseva koji umjesto sjedala ima ležajeve. Samo sam se jednom do sada vozio u takvom, između Bikanera i Jaisalmera u indijskom Radžastanu, i iskustvo nije bilo dobro, prije svega zbog stanja autobusa. Ovaj je izgledao puno bolje. Dobili smo svoje dekice za pokriti, moja je bila Hello Kitty, i paket s vodom i grickalicama. 

Unutrašnjost busa i moja seksi dekica

Dva sata kasnije već smo bili na granici, vrlo brzo obavili izlaznu administraciju Tajlanda, vijaduktom se prebacili na desnu stranu ceste jer u Laosu voze "normalnom" stranom, prešli preko Mosta prijateljstva preko rijeke Mekong i zaustavili se na laoskoj strani granice da kupimo svoje ulazne vize. Tamo je bila tabla s popisom 196 zemalja i iznosom koji trebaju platiti njihovi državljani za ulaznu vizu. Hrvatska, kao i 90% drugih država, plaća 30$, neke razvijenije zemlje plaćaju 35$ (SAD, UK, Kanada...), neke kritične čak 40$ (Afganistan, Somalija...), a dvije susjedne zemlje 20$. Viza je bila gotova u par minuta, možda i zato što je naš bus bio jedini na granici, pa smo se vrlo brzo pokupili dalje, na kritični dio puta, kroz lošu i izrazito zavojitu planinsku cestu.

Preko Mosta prijateljstva iznad rijeke Mekong

Zavojita cesta može biti još i sporija ako zapnete iza kamiona

Prva večer u Laosu

Dogodilo se ono uobičajeno za noćne buseve, a to je da smo stigli na odredište prije vremena, umjesto u 6 ujutro iskrcani smo na južnom autobusnom kolodvoru u Luang Prabangu u 4:30. Bio je mrkli mrak, dosta hladno pa sam morao obući i duge rukave, i maglovito. S obzirom da se ne mogu smjestiti u hostel u to vrijeme, odlučio sam nekako izgubiti vrijeme i prošetati tri kilometra do centra grada i pritom naletio na malu pekaru gdje sam uzeo nešto kao mini pizzu s pelatima i dvije male kobasice. Po običaju, tijesto i preljev su bili slatki, a kobasice slane. Za poludit više od tih njihovih kombinacija. Otišao sam pogledati gdje se nalazi hostel i tamo naletio na troje mladih koji su došli prije sat vremena s noćnim busom iz Vientianea. Čekali su na klupicama ispred hostela i pričali pa sam im se pridružio. Vrijeme je sporo prolazilo pa sam oko 5:50 krenuo prema rijeci Mekong, dvije ulice dalje, i tamo slučajno naletio na dvadesetak budističkih redovnika s metalnim zdijelicama u rukama kako se spuštaju na glavnu ulicu iz svog hrama na brdu. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi jer je bilo točno 6 sati. Običaj je u manjim sredinama da lokalno stanovništvo brine o redovnicima i daje im hranu (uglavnom kuhanu rižu) u zamjenu za dobru karmu, recimo to tako. Lokalni ljudi donesu svoju hranu i male stolice na točno određenim mjestima duž ulica gdje redovnici prolaze, poredaju se uz cestu i svakom redovniku dodijele malo hrane u njihovu zdjelicu. Primjetio sam da su na početku reda stariji redovnici, a na kraju mlađi. Nisam ih pratio, ali petnaestak minuta kasnije na jednom raskršću opet sam naletio na njih, ali i na domaće koji im daju hranu i, nažalost, dvadesetak turista koji cijeli taj ugođaj pokvare. Znam da sam i ja jedan od njih, ali trebate vidjeti ponašanje kineskih turista da shvatite o čemu pričam. U svakom slučaju, lijepo je bilo vidjeti taj stari običaj uživo:

Vratio sam se uz glavnu cestu koja prati Mekong, zora je svanula, ulice su postajale sve življe, a ponuda i mirisi ulične hrane su me natjerali na rani doručak.

Mekong u zoru

Vratio sam se do hostela, ljudi su već bili u zajedničkim prostorijama, pričali i doručkovali, pa sam se prijavio na recepciji i dobio svoj krevet već oko 10 sati. Polako se pokazivalo i sunce pa sam zaključio da nema smisla ići u krevet odmoriti nakon naporne noćne vožnje, nego sam odmah krenuo u razgledavanje Luang Prabanga.