Put od Ao Nanga do Koh Samuija

Ovaj put između dva odredišta nije trebalo biti ništa posebno, ali se pretvorio u jednu veliku blamažu. Kupio sam tzv. joint ticket ili objedinjenu kartu za transfer busom i vožnju trajektom do otoka Koh Samui ("koh" znači "otok"). Cijena je bila 90 kuna pa sam mislio da nema smisla ići na svoju ruku to organizirati, a i rečeno mi je da ću na Koh Samui stići oko 17 sati, što je bilo važno jer javni prijevoz u obliku songtaew vozi samo do sumraka (18 sati), a nakon toga možeš jedino uzeti daleko skuplji taksi. Pokupili su me s kombijem ispred hotela u 11:05, samo pet minuta kasnije od dogovorenog pa sam pomislio da će sve ići po planu. Međutim, nakon što smo još pola sata skupljali ostale putnike po obližnjim hotelima, nakon samo desetak minuta vožnje smo jednostavno stali i vozač nam je rekao da izađemo i da ćemo tu pričekati veliki bus za do trajektne luke Don Sak. A to mjesto gdje su nas iskrcali je bilo očajno: niski limeni krov koji je isijavao toplinu, nekoliko redova stolica, pedesetak ljudi već čeka i svi djeluju nervozno, samo jedan mali štand koji nudi nekakve osnovne stvari za osvježit se, ali najgore od svega je bila činjenica da nam nitko nije davao informaciju koliko trebamo čekati, iako su ljudi stalno pitali. Punih sat i pol sam tamo čekao, neki i duže od toga, kombiji su dolazili svakih desetak minuta i iskrcavali nove grupe putnika koji su zbunjeno gledali oko sebe, čudeći se gdje su ih to doveli. Napokon su došla i dva busa, jedan za ljude koji idu prema otočju Phi Phi, a drugi za one prema Koh Samuiju. Ukrcali smo se i krenuli, ali vozač je vozio nevjerojatno sporo. Cesta je bila odlična, dvije trake u oba smjera, ali on je rijetko kad prelazio 80 km/h, a najčešće je vozio nekih 60 km/h. Kada vidite da vas skoro sve skuteri prestižu na autoputu, sve vam bude jasno. Došli smo napokon na pristanište, već je bilo 16:30, pa sam pretpostavio da trajekt kreće u 17 sati. Ispostavilo se da je trajekt čekao samo nas jer čim smo se ukrcali, a službenici su nas požurivali s ukrcajem, on je krenuo. Bilo je 16:38 pa nekako sumnjam da je to bilo po redu vožnje. Sama vožnja je bila ugodna, otočići sa svih strana, sunce polako zalazi, ali to znači da ću u Nathon, gradić gdje se nalazi glavno pristanište, doći u sumrak što me malo zabrinjavalo jer je mjesto u kojem ću spavati na drugoj strani otoka.

Put od Ao Nanga do Chawenga (Koh Samui)

Tako je i bilo. Pao je mrak, a na pristaništu jedan songtaew karakteristične crvene boje, ali prazan. Navodno ta vozila tijekom dana služe kao javni prijevoz, a kada zađe sunce postaju taksisti jer jednostavno nema dovoljno ljudi koji traže vožnju u istom smjeru. A taksisti su skupi za poludit! Relaciju od Nathona do Chawenga, mjesta gdje sam našao smještaj i koje je udaljeno od pristaništa samo 22 kilometra, naplaćuju 800 bahta ili 160 kuna!!! Ta ista relacija tijekom dana sa songtaew košta oko 25 kuna (120 bahta). Provjerio sam i Grab i oni nude tu istu relaciju za 750 bahta. Pitao sam vozača da li ide za Chaweng? Pita me koliko osoba ide, kažem da sam samo ja, a on s malim negodovanjem odmahne glavom i krene bliže koridoru s kojeg još uvijek dolaze ljudi s trajekta i počne vikati "Chaweng! Chaweng!". Nikoga nije zanimalo pa je ubrzo našao neku trojicu koje je otpeljao po njihovoj želji kao taksist. Većina turista s trajekta je imalo organizirani prijevoz od pristaništa do svojih hotela/resorta, dok obični hosteli naravno ne nude takve usluge. Međutim, nakon što su se ljudi potrpali u nekoliko kombija u vlasništvu hotela, pokraj mene je ostalo još troje mlađih ljudi s masu prtljage. Pitam ih da li imaju riješen prijevoz i do kuda idu, a oni kažu da imaju i da su već platili za transfer do svojih hotela (40 kuna), ali da u tim kombijima koji su upravo otišli jednostavno više nije bilo mjesta zbog previše prtljage koje su gosti nosili sa sobom. Navodno će kombi doći po njih kad otpelje prvu turu, ali s obzirom da je dvoje išlo isto u Chaweng, a jedan nekoliko kilometara bliže, to je značilo da će morati čekati oko sat vremena da se kombi vrati po njih. Jedan taksist kao da je nanjušio turiste u nevolji pa je ponudio da će nas sve četiri odbaciti do svojih odredišta za 800 bahta ukupno, tj. 200 po osobi (40 kuna). Ja sam bio presretan s tom ponudom, ali se ovo troje malo nećkalo jer ipak su već platili 200 bahta po osobi za prijevoz kojeg pak neće biti još sat vremena, a ako uzmu taksi za pola sata su već u svojim hotelima. Tako sam im bar ja objasnio i očito je upalilo jer smo se ukrcali u auto i krenuli. Jednog dečka smo ostavili prvog, jedan mladi par je iskrcan samo 500 metara prije mog hostela, a kad je došao red na mene, dajem vozaču 1000 bahta jer nisam imao sitno, a on meni vrati 700. Pitam ga zašto 700, treba biti 800, a on hladnokrvno odgovori da mu je to napojnica. Kažem mu da se nismo tako dogovorili, a on se opravdava da me trebalo voziti daleko (dakle, punih 500 metara dalje od drugih) i pokazuje mi vrata. Rekao sam mu par stvari koje je zaslužio i otišao napokon u moj hostel. Ne, stvarno ne volim taksiste i nije prvi slučaj da varaju klijente, i mene i ljude koje sam upoznao na putovanjima, ali tako je to u mjestima gdje isti drže monopol i mogu raditi šta hoće i derati turiste kad god zažele. Doduše, na primjeru iz Ao Nanga se vidjelo da kada su vozači barki postali malo prepohlepni, što je počelo negativno utjecati na reputaciju mjesta, općina je uzela stvar u svoje ruke i uspostavila kontrolu nad cijenama. Dakle, može se, iako nisam baš siguran da u ovom slučaju i hoće sve dok otočna samouprava ne odluči organizirati vlastiti javni prijevoz. Ako ništa drugo, tu sam, to je jedino važno, a ovaj dan bi bilo najbolje što prije zaboraviti.

Da ne ispadne baš sve tako loše, vožnja brodom je stvarno bila lijepa i ugodna.