Indokina: Izleti u Kanchanaburi i Ayutthayu

Tijekom boravka u Bangkoku otišao sam i na dva jednodnevna izleta. Prvi je bio u grad Kanchanaburi, nešto više od sto kilometara zapadno od metropole. Tamo se nalazi legendarni most preko rijeke Kwai. Doduše, niti je most koji se sada tamo nalazi onaj originalni kojeg su Japanci tijekom 2. svjetskog rata gradili pomoću savezničkih zarobljenika niti se rijeka zove Kwai, ali nećemo sada cjepidlačiti. :-)

Kupio sam kartu za jedan od ukupno dva dnevna vlaka koja voze prema tom gradu (karta 20 kuna) i, iako je krenuo na vrijeme, u Kanchanaburi je stigao s 40 minuta kašnjenja. Nisam sišao na glavnom kolodvoru, nego na onom kod mosta, u želji da vlakom prijeđem preko njega. Međutim, na toj stanici smo čekali i čekali i čekali pa sam se iskrcao i krenuo slikat most s te strane. Most u svakom slučaju izgleda atraktivno, metalan je, na betonskim stupovima i izgleda staro, tako da lako možete zamisliti da je to onaj originalni most kojeg svi znamo iz popularnog filmskog klasika. Budući da se preko mosta može slobodno šetati, lako moguće da je vlak na toj stanici toliko stajao jer su službenici morali raščistiti prolaz od svih tih silnih turista koji se slikaju nasred pruge dok vlak čeka desetak metara dalje da prođe. Napokon i je on prešao most, ali brzinom puža jer je dosta ljudi stajalo u izbočenjima na bočnim stranama mosta i tako predstavljalo sigurnosni rizik. Prošetao sam preko njega i to je to, nije da imate šta previše raditi tamo.

Stotinjak metara dalje nalazi se ratni muzej gdje možete vidjeti dosta zanimljivih predmeta i slika iz tog vremena.

Ovu lokomotivu su Japanci koristili za prijenos naoružanja i vojne opreme kako bi proširili bojište sve do granica Indije

Nastavio sam hodati prema centru grada, dva kilometra dalje od mosta, gdje se nalazi groblje s posmrtnim ostacima zarobljenika. Na ulazu u groblje piše da je na izgradnji 400 kilometara dugačke pruge između Tajlanda i Burme sudjelovalo oko 60 tisuća ratnih zarobljenika i preko 200 tisuća lokalnih stanovnika koji su prisilno dovedeni na ovo gradilište. Do trenutka kada je pruga bila dovršena (listopad 1943.), zbog neishranjenosti i teških radnih uvjeta već je umrlo oko 12 tisuća zarobljenika i skoro svaki drugi prisilno dovedeni stanovnik ovog kraja. Nakon kapitulacije Japana, prikupljeni su posmrtni ostaci zarobljenika razbacanih na više lokacija uzduž trase pruge i prenešeni na ovo groblje, tako da se tu trenutno nalazi oko 7000 grobnih spomenika s točnim imenima, godinama rođenja i smrti i ratnim činovima preminulih. Groblje je dobro održavano i koliko god to čudno zvučalo, izgleda atraktivno.

U neposrednoj blizini ovog groblja nalazi se još jedno kinesko o kojem nisam uspio naći puno informacija, ali izgleda još atraktivnije zbog neobične arhitekture grobnica:

Petsto metara dalje je jedan šareni budistički hram, sami centar Kanchanaburija je za zaborav, a ni rijeka Khwae Yai (Kwai) neće dugo ostati u mom sjećanju. Vratio sam se zato na željeznički kolodvor i tamo vidio psa kako uživa valjajući se par minuta na peronu:

Ah, taj pasji život...

Ali to nije sve! Kada sam htio kupiti kartu natrag za Bangkok, blagajnik mi kaže da vlak kasni 30 minuta, a da se karta može kupiti najranije baš 30 minuta prije dolaska vlaka, s obzirom da se radi o vlaku najniže kategorije, bez mogućnosti rezervacije karata. Otišao sam popit kavu, a kad sam se vratio natrag, na velikoj ploči je pisalo da vlak kasni 80 minuta. Došao je na kraju sa zaostatkom od skoro 100 minuta. To mi je poprilično poremetilo koncepciju jer se kolodvor Thonburi nalazi dosta daleko od centra Bangkoka, preko rijeke, a brodići preko nje voze samo do 19:30, dok ću ja tamo stići oko 20 sati. I onda me Bangkok pokušao prožvakati i ispljunuti. Našao sam na netu kako s gradskim busevima doći do najbliže stanice podzemne željeznice pa sam otišao na bus. Autobusna stanica je bila obilježena, na njoj staju baš ti brojevi koji mi trebaju, a tamo je već čekalo par ljudi. Izgleda obećavajuće. Čekam deset minuta, dvadeset minuta, pola sata, a buseva nema. Niti jednog jedinog! Ljudi polako odustaju od čekanja i zaustavljaju taksije i tuk-tukove. Dolaze novi ljudi i nakon desetak minuta isto odustaju od čekanja. Nakon skoro sat vremena čekanja odustala su i neka tri dečka i taman kad su zaustavili tuk-tuk pitao sam ih gdje idu i da li mogu s njima, s obzirom da su išli baš prema toj stanici podzemne. Opet je sve izgledalo super, ali se pokazalo da je dosta glavnih cesta i mostova u gradu zatvoreno zbog nekakve biciklističke utrke povodom Dana ustavnosti, a zbog toga ni busevi nisu mogli voziti na određenim linijama. Nažalost, nisam to znao pa nas je vozač tuk-tuka morao ostaviti prije jedne od blokiranih cesta. Problem je bio u tome da je ni pješaci nisu mogli prijeći, čak niti preko pješačkog nathodnika! Sve prolaze su blokirali redari kojih je bilo na stotine. Sjeo sam na desetak minuta, gledao kartu i tražio bilo kakav potencijalan prijelaz preko međusobno povezanih širokih avenija. Nastavio sam hodati duž ceste tražeći neki koridor gdje se propuštaju pješaci, ali nigdje ništa. Napokon mi se osmjehnula sreća s jednom uskom uličicom koja je morala progutati sav taj promet koji se nenadano morao slijevati kroz nju. Kada sam nakon dvadesetak minuta hoda izbio kod stanice podzemne, skoro mi je suza krenula od sreće i olakšanja.

Morao sam nakon takvog dana uzeti malu pauzu, tako da sam dva dana kasnije krenuo na još jedan izlet, u 70 kilometara udaljenu staru sijamsku prijestolnicu Ayutthayu, koja se nalazi na dijelu kopna u potpunosti okruženom rijekom, tako da se zapravo radi o otoku. Grad je osnovan 1350. godine, a oko 1700. je zahvaljujući trgovini i strateškom položaju bio najmnogoljudniji grad na svijetu s oko milijun stanovnika! Sve se iznenada raspalo 1767. kada je Ayutthayu opustošila burmanska vojska i od toga se više nikad nije oporavila. Ono što me već u startu ugodno iznenadilo je bila cijena karte za vlak - ravno tri kune! Na željezničkom kolodvoru sam uzeo kartu stare gradske jezgre s označenim glavnim turističkim atrakcijama, nešto niže prešao rijeku brodićem i krenuo dugačkom ravnom cestom prema samom središtu drevne Ayutthaye, prožete kraljevskim palačama i budističkim hramovima, a prvo na šta sam naletio bio je prekrasni Wat Ratchaburana. Uslijedilo je jako ugodno iznenađenje jer je zbog nekog razloga danas, i samo danas, bio besplatan ulaz u sve te hramove, a svaki pojedinačno inače košta 100 bahta, tj. 20 kuna! Odmah sam znao da ću uživati u Ayutthayi, jer sam veliki obožavatelj napuštenih i polurazrušenih hramova i utvrda:

Niti sto metara dalje nalazi se najpoznatiji kompleks, Wat Phra Mahatat, gdje se nalazi Budina glava uhvaćena u korijenju drva Banyan, istog onog ispod kojeg je Siddhartha Gautama meditirajući doživio nirvanu u indijskoj Bodhgayi i time postao Buda ili Prosvijetljeni, tako da je simbolika jasna, zbog čega ovaj lokalitet dobiva na značaju:

Kilometar dalje, preko lijepog parka s jezercima i malim mostićima, nalazi se Wat Phra Si Sanphet, karakterističan po svoje tri visoke simetrične pagode:

Iza njega nalazi se Wat Lokayasuthara s 42 metra dugačkim ležećim Budom, kojeg je zbog dužine malo teže uhvatiti cijeloga u kadar:

Posljednji od pet kompleksa koji se uobičajeno posjećuju ako ste u Ayutthayu došli na jednodnevni izlet iz Bangkoka, dakle ako nemate vremena razgledavati i manje, tj. udaljenije povijesne lokalitete, je Wat Phra Ram:

Nekako podsjeća na "dedinu stijenu" s otoka Samui, šta ne? :-)

Kao što sam rekao, na ovom otoku, ali i na područjima neposredno uz njega, s kopnene strane, nalazi se još dosta manjih povijesnih ostataka, a ako imate dosta vremena stvarno možete uživati šetajući naokolo po prekrasno uređenim javnim površinama. Koliko sam vidio, vrlo je popularno i obilaziti komplekse biciklama.