Dva dana skuterom po okolici Chiang Maija

Drugi dan boravka u Chiang Maiju, prilikom šetnje oko stare gradske jezgre, naletio sam na natpis "rent-a-bike 99 baht". S obzirom da sam već na desetak mjesta vidio da se skuteri iznajmljuju za 200-250 bahta (40-50 kuna) na dan, morao sam ići provjeriti u čemu je caka. Kaže žena da imaju samo četiti motora za tu cijenu, a da su tako jeftini zato što su malo stariji i slabiji od prosjeka, u ovom slučaju 100 kubika, dakle duplo jači od onih standarnih na našim cestama, ali ipak slabiji od, za Tajland uobičajenih, 125-150 kubika. Meni jačina motora ne igra nikakvu ulogu, čak i bolje da je slabiji da se ne može juriti, izgled mi je još i manje važan, ali cijena me ipak zanima pa kad sam već ovdje, uzet ću jednoga na dva dana. Međutim, pita me žena da li imam vozačku, a ja joj kažem da imam samo nacionalnu, iz EU, na što ona kaže da joj na mobitelu pokažem Google mape. Otvorim aplikaciju s mapama, a ona mi pokaže gdje točno policija zaustavlja motocikliste, u koje vrijeme, i da ako me slučajno uhvate da obavezno uzmem mobitel u ruke i kažem im da moram zvati svoj konzulat, na što bi mi oni, navodno, trebali reći da ne radim to, da dam 200 bahta i nikom ništa - slobodan sam. U svakom slučaju korisne informacije, iako se nadam da mi neće trebati.

Dakle, znao sam već šta bih volio posjetiti oko grada, ali sam odlučio to podijeliti na dva dana da ne moram žuriti, tj. prerano se buditi. Prvi izlet sam napravio u gradić Lamphun, tridesetak kilometara južno od Chiang Maija. Prospekt o tom gradiću sam pronašao u hostelu i odmah mi se svidjelo što sam u njemu vidio. Govore da ako ideš do njega u vlastitom aranžmanu obavezno treba ići starom cestom, a ne modernim autoputom, jer se uz tu vijugavu cestu nalazi više od dvije tisuće stabala kaučuka visokih i do trideset metara i starih nešto više od sto godina. Kaučuk je stablo čija je smola (bijela mliječna tekućina) izuzetno gusta i ljepljiva i od njega se dobiva lateks, tj. prirodna guma. Nažalost, ta stabla u današnje vrijeme predstavljaju veliku opasnost u prometu zbog njegovog povećanog intenziteta, ali prije svega zbog korijenja stabala koja dižu asfalt na rubnim dijelovima ceste. Stvarno je trebalo oprezno voziti, ali isplatilo se:

Prva stanica, na ulazu u Lamphun, bile su dvije grobnice, ali ne bilo kakve! Ku Chang-Ku Ma je posljednje počivalište ratnog slona i konja kraljice Chama Thewi, gdje su ljudi do danas ostavili na tisuće manjih i većih figurica slonova i konja:

Nešto dalje nalazi se Wat San Pa Yang Luang, budistički hram neopisivog izgleda, gotovo u potpunosti izgrađen od bijelog kamena i pozlaćenog metala, s milijun detalja, a jedino mi je žao što je tih nekoliko zgrada zbijeno u relativno uskom prostoru pa nisam mogao fotoaparatom uloviti više od pojedinih segmenata. Ja ću ga se sigurno dugo sjećati, a vi ćete se morati zadovoljiti s ovime:

Nastavio sam vožnju do Wat Phra Yuena:

Nakon toga sam trebao voziti par kilometara da bi došao do 21 metar visokog pozlaćenog kipa na vrhu brda, odmah do autoputa, kojeg sam vidio prilikom dolaska u Chiang Mai. Radi se o memorijalnom spomeniku u čast budističkog sveca Khruba Srivichaija, koji je početkom 20. stoljeća svojim skromnim životom, nesebičnim pomaganjem i nevjerojatnom životnom energijom zadužio stanovnike ovog kraja:

Nakon što sam obišao zanimljiva mjesta oko Lamphuna, preostalo mi je još samo otići u sami gradić koji je, kao i Chiang Mai, okružen kanalima, a tu se nalazi i važno svetište Wat Phra That Hariphunchai iz 11. stoljeća. Gradić je ugodan za šetnju jer je promet minimalan, a vodenih i zelenih površina ima dovoljno da vas zabave i opuste:

Sve u svemu, lijep izlet. Malo me zabrinula činjenica da sam prije puta natankao benzina za 14 kuna (litra košta 5-6 kuna), a niti nakon sedamdesetak prijeđenih kilometara kazaljka se nije spustila ni za milimetar. Pomislio sam da je pokvarena ili da se plovak u rezervaru nekako zaglavio, ali sljedeći dan se pokazalo da je sve bilo u redu, što mi je stvorilo problem o kojem ću pisat kasnije. Odmah drugi dan trebalo je ići u otkrivanje područja zapadno od grada gdje se nalazi planina Doi Suthep, visoka 1676 metara, koja je ujedno i Nacionalni park. Na karti sam potražio sve što bi me moglo interesirati, napravio plan puta i krenuo:

Točka F je moj hostel. Točka A je hram Wat Phra That Doi Kham, točka B je Wat Umong Suan Phutthatham, slijedi uspon do točke C gdje je Wat Pha Lat, malo dalje je glavni hram na brdu, Doi Suthep (točka D), a u točki E je bilo pravo otkriće - selo naroda Hmong. O svemu tome u nastavku. Ukupno je prijeđen 71 kilometar.

Doći do prvog odredišta nije bilo lako jer je prvi dio puta trebalo ići po brzoj gradskoj zaobilaznici, a drugi dio puta po uskim puteljcima gdje možda ni auto ne bi mogao proći. U svakom slučaju, došao sam i do ovog hrama na maloj uzvisini, razgledao ga, bio je ok, ali ništa posebno:

Na putu prema prvom odredištu, na uzvisini na lijevoj strani, s planinom Doi Suthep u pozadini.

Wat Phra That Doi Kham

Trebalo se opet spustiti u nizinu i "putevima revolucije" probiti do sljedećeg hrama, kako bi se izbjegao povratak na zaobilaznicu. Malo po makadamu, malo po puteljcima, ali dijelom i po slikovitoj cesti i evo me do hrama Wat Umong Suan Phutthatham, koji je poznat po svojem svetištu u tunelima, iako ću ga se ja više sjećati po masi golubova:

Ovo je, naravno, slikovita cesta. Šta nije očito?

Ulaz u tunele hrama Wat Umong Suan  Phutthatham

Ljudi na mostu zapravo hrane ribe u jezeru, ali golubovi pokušavaju nešto ušićariti

Nastavio sam uskim cestama do Zoološkog vrta, gdje počinje glavni uspon na planinu. Cesta je iznenađujuće dobra, dvije trake uzbrdo, jedna nizbrdo, s odmorištima uz put, ali uz bezbroj zavoja, tako da mislim da nije bilo niti jedne ravnice dugačke barem pedeset metara. Ako ništa drugo, vožnja je dinamična i sigurno nećeš zaspati za volanom. Prvi hram koji me interesirao sam promašio, tj. ulaz je bio dosta nepregledan, a s obzirom da sam znao da ću se vraćati istim putem, posjetio sam ga na povratku. Nema tu ništa posebno, odnosno ono zbog čega je zanimljiv je okruženje u kojem se nalazi:

Ovdje je smješten Wat Pha Lat

Za glavni hram na planini sam znao da je tu negdje jer se javlja u svim brošurama o Chiang Maiju, a i dosta crvenih songtaewa u gradu ima natpis "Doi Suthep", ali me iznenadilo da Google Maps uopće nemaju označen sami hram, dok na Open Street Maps piše samo na njihovom, nama nerazumljivom pismu. Vidi se da je tu nešto važno jer je okruženo dućanima, bankomatima, uslužnim radnjama, ali o hramu na kartama niti riječi. Iskreno, nije niti važno jer kada vidite tu rijeku turista i hodočasnika i hrpu parkiranih autiju, motora i buseva, znate da se morate zaustaviti i slijediti ljude. Dugačko stepenište vodi do vrha kompleksa koji je stvarno atraktivan - od centralnog svetišta, preko uređenih vrtova i popratnih zgrada sve do velike terase s vidikovcem.

Crveni songtaewi čekaju ljude da krenu natrag prema gradu

Stepenište koje od ceste vodi prema hramu

Unutar kompleksa hrama Doi Suthep

Panorama Chiang Maija

Bilo je već 14:30 pa sam sjeo na ručak i razmišljao šta sada napraviti. Vidio sam na karti nekakav Bhubing Palace, par kilometara dalje od Doi Suthepa, ali me po onome šta sam pročitao na internetu nije baš zaintrigiralo. Još nekoliko kilometara dalje od toga je nekakvo selo, ali bez ucrtanih atrakcija, osim što piše "Hmong village". Mislim si, imam još vremena do sumraka (oko 18 sati), mogao bi skočiti do tamo da vidim na šta to izgleda i obavezno na povratku još svratiti do onog hrama kojeg sam propustio vidjeti na početku uspona. Primjetio sam da je i kazaljka od benzina napokon počela padati, ali sigurno će ga biti dovoljno za povratak u grad. Krenem voziti uzbrdo, popriličan uspon, a i cesta je postala uža i slabije održavana, zrak je odjednom osjetno svježiji, a ja nemam pojma gdje točno idem. Iza jednog zavoja se naglo pojavilo selo, a pogled na njega me odmah oraspoložio i osjetio sam da bi ovo mogao biti puni pogodak:

Ostavio sam skuter na glavnom (i jedinom) seoskom trgu i krenuo u šetnju

Koliko sam uspio shvatiti, selo ima nekoliko uskih uličica, od kojih je većina sa stepenicama, a s obzirom na njihovu širinu većina ih je i natkrivena kako bi lokalne žene mogle nesmetano na ulici prodavati ono što su same kod kuće isplele: razne vrste odjeće, šalova, kapa, torbica i sličnih predmeta s veselim uzorcima karakterističnim za pripadnike naroda Hmong. Te stvari izgledaju toliko simpatično da nisam ni ja mogao odoliti da ne kupim 6 (da, šest!) minijaturnih torbica za ukupno deset kuna! :-)

Jedna od tih natkrivenih uličica

Na dva mjesta duž tih natkrivenih uličica bile su "blokade" - naplata ulaznica za neki njihov etnografski muzej i za mali vodopad. Cijena svake ulaznice je bila šokantne dvije kune i nakon što sam im platio taj harač ostao sam u čudu od ljepote! Čim se izađe iz tog malog muzeja, izbije se u predivan cvijetni vrt na terasama:

Nešto dalje, gdje se nalazi put prema malom vodopadu, smjestio se i tzv. Zimski vrt s cvijećem koje kod nas raste samo po ljeti (kadife, salvije, prkosi, suncokreti...) - kao da sam kod kuće! Doduše, ne sasvim jer je tu još i puno drveća i cvijeća koje mi je potpuno nepoznato, iako sam u ovim krajevima već neko vrijeme. Ovdje je poanta u nadmorskoj visini (koliko vidim na karti, ovo selo se nalazi 1300 metara nad morem) koja pogoduje biljkama koje u nizini očito ne uspijevaju.

Stvarno sam uživao ovdje, ali znao sam da imam oko sat vremena vožnje do hostela pa je trebalo krenuti natrag. Međutim, čim sam upalio motor vidio sam da je kazaljka od benzina pala skoro do polovice pa sam je sve češće pogledavao jer nigdje u blizini nema benzinske. Kada sam se spustio do hrama Doi Suthep, shvatio sam da bi moglo biti problema jer je kazaljka padala gotovo na očigled pa sam se sjetio nečega što sam vam zaboravio ranije spomenuti. Naime, skuteri su jako popularni u Tajlandu i iako benzinskih ima posvuda, ipak se zna dogoditi da ostaneš bez benzina, a u blizini niti jedne. Poduzetni Tajlanđani su zato odlučili napuniti benzinom prazne jednolitarske staklene boce od viskija i prodavati ih na kućnom pragu za 8 kuna po litri (redovna cijena je 5-6 kuna). To je bilo posebno rašireno na Koh Samuiju, ali sam takve stalaže s bocama ispred kuća uz cestu viđao i u svim drugim mjestima. Pokraj ovog hrama ima dosta kuća pa sam se nadao da bi mogao naletjeti na nešto slično i naravno da jesam. Rekao sam čovjeku da trebam litru benzina 95, on mi ju je natočio u rezervar, platio sam mu 40 bahta i kazaljka je opet bila pri vrhu! Bezbrižno sam se spustio u grad i stigao u hostel par minuta prije zalaska sunca. Savršeno!

Na putu do hostela sam se zaustavio da uslikam par zgrada, a tu vidite i hrpu nestrpljivih skutera koji ne čekaju zeleno svijetlo kod semafora, nego na samom raskršću. Vidite na trgovačkom centru i da je sve spremno za proslavu Božića i Nove godine.

Na kraju mi je jedino žao što nisam imao mogućnost snimati vožnju kroz grad, barem na pet minuta, da vidite tu ludnicu u prometu. Glavne gradske ceste imaju i po tri trake u oba smjera, motora kao u priči i svi se provlače između auta, tuk-tukovi su najsporiji, tu su i biciklisti, kao i pješaci koji pretrčavaju cestu, auti se zaustavljaju uz rub i blokiraju treću traku... Naizgled opasno, ali stvarno se niti u jednom trenutku nisam osjećao ugroženo, sve ide svojim tokom, kao da svi sudionici u prometu znaju gdje svi drugi idu, skreću ili se zaustavljaju, teško je to opisati, ali pretpostavljam da je to dobar opis onoga što se zove organizirani kaos.