Chiang Rai

Budući da je relacija između Chiang Maija i Chiang Raija jedna od popularnijih i da busevi između ta dva grada voze svakih sat vremena, smatrao sam da nema potrebe kupovati kartu unaprijed. Sada mogu reći da sam prvi put u životu sretan što postoje preprodavači, jer sam na autobusni kolodvor došao oko podne, a prvi slobodan autobus je bio u 17:00. Srećom, čim sam se odmaknuo od šaltera odmah mi je pristupio neki tip i ponudio kartu za bus u 13:30 po cijeni od 200 bahta. Znao sam da je cijena vjerojatno veća od uobičajene jer mora i on nešto zaraditi, ali čim sam vidio tu njegovu kartu, platio sam mu i otišao nešto pojest prije puta. Na karti piše da je cijena 165 bahta, dakle njegova provizija je oko sedam kuna, ali bio sam spreman dati i daleko više od toga da ne moram čekati dodatna tri i pol sata na sljedeći bus.

Chiang Mai - Chiang Rai, udaljenost 180 kilometara

Chiang Rai mi se odmah svidio. Koliko god Chiang Mai bio lijep, ipak je dosta veći grad od Chiang Raija koji ima oko 60 tisuća stanovnika. Puno je mirniji, manje je prometa, a svejedno ima šta za ponuditi. Ovaj je grad ujedno i glavno polazište za tzv. Zlatni trokut, oko sat vremena vožnje udaljeno famozno planinsko područje na tromeđi Tajlanda, Laosa i Mianmara, gdje se u drugoj polovici 20. stoljeća naveliko proizvodio opijum i heroin i distribuirao diljem svijeta. Danas je u Tajlandu zabranjen uzgoj maka, a vlada potiče uzgoj čaja i kave, kao zamjenu za navedenu poljoprivrednu kulturu. Ovdje se sada dolazi prije svega zbog netaknute prirode, tako da lokalno stanovništvo sve više zarađuje i od turizma, a na autobusnom kolodvoru u Chiang Raiju sam vidio da busevi za to područje idu svakih sat vremena. Razmišljao sam da li ići tamo na dan-dva, ali sam ipak odustao. Možda sam i pogriješio, ali to nikad neću saznati.

Namjestio sam alarm da me probudi u 7 ujutro kako bi stigao na lokalni bus za trinaest kilometara udaljenu glavnu atrakciju ovog grada - Wat Rong Khun, koji je daleko poznatiji kao Bijeli hram (eng. White temple). Planirao sam s ranim dolaskom izbjeći hrpe turista koje ciljano dolaze u posjet ovom hramu, čak i iz dalekog Chiang Maija, ali bez uspjeha - u 8:30 tamo je već bilo par stotina ljudi. Ovo definitivno nije tipičan budistički hram, ako ga se takvim uopće može smatrati. Ovo je moderan, nekonvencionalan, privatni umjetnički projekt koji bi trebao predstavljati budistički hram, predstavljen javnosti 1997. godine od strane bogatog lokalnog umjetnika, ali još uvijek u procesu stvaranja i proširivanja. Simbolika je, barem izvana, većinom budistička, ali ono što posjetitelje izuzetno zbunjuje, ali i oduševljava, nalazi se unutar glavnog hrama u kojem je slikanje strogo zabranjeno pa ćete ostati uskraćeni za dokaze. Tamo se, naime, nalaze i prikazi Michaela Jacksona, Nea iz filmske triologije Matrix, opakog Freddy Kruegera iz Strave u ulici brijestova, ali i Harry Pottera i Hello Kitty!!! Mnogi se pitaju što je autor htio reći, ali autor šuti o svojim motivima. Posjetitelji su ili oduševljeni viđenim ili im se gadi takvo omalovažavanje Budizma, ali da izvana izgleda spektakularno, to nitko ne može poreći. Uostalom, pogledajte sami:

Na povratku sam svratio do novog autobusnog kolodvora na periferiji grada da provjerim da li ima još slobodnih mjesta u busu koji ide svaki drugi dan direktno za Luang Prabang u Laosu. Sve do potvrde da još uvijek ima karata nisam znao kako točno prijeći u Laos. Najromantičnija opcija je sa sporim brodom koji od granice s Laosom putuje puna dva dana do Luang Prabanga, ali to bi značilo jedno noćenje na granici, budući da brod kreće rano ujutro, prelazak granice u vlastitom aranžmanu, a to je skupo, budući da se mora koristiti tuk-tuk jer je most preko rijeke Mekong izvan oba granična grada, čak bi morao sam nalaziti smještaj u selu Pak Beng gdje se plovidba prekida zbog zalaska sunca pa se mora čekati jutro za nastavak putovanja. Jednostavno mi je sve to zvučalo kao previše gnjavaže, a nije niti jeftino. Druga opcija je ići s lokalnim busevima iz Chiang Raija do graničnog grada Chiang Khong, opet prijeći granicu u vlastitom trošku pa iz grada Huay Xai, na laoskoj strani, ići na noćni bus za Luang Prabang. To mi je već izgledalo podnošljivo, ali ipak me razveselio podatak da ću cijeli taj put od petnaestak sati prevaliti u jednom busu, bez presjedanja i samostalnog prelaženja granice. Kupio sam kartu koja je koštala 190 kuna i vratio se u grad gdje sam krenuo u malo dužu pješačku turu oko Chiang Raija da vidim što je više moguće.

Od starog autobusnog kolodvora u samom centru grada krenuo sam prema novoj "gradskoj uri" koja izgleda kao da je izrađena od zlata. Nešto dalje je Wat Phra Kaew, hram u lijepom prirodnom okruženju punom divljih orhideja, koji bi inače bio samo još jedan hram u nizu da u njemu davne 1354. godine nisu nakon udara groma pronašli skrivenog smaragdnog Budu, najštovaniji prikaz Bude u cijelom Tajlandu. Šezdesetšest centimetara visoka statua neobične zelene boje naknadno je premještana u Lampang pa u Chiang Mai pa u Luang Prabang pa tko zna gdje još sve ne, dok nije napokon 1784. godine završila u hramu sagrađenom samo za nju u sklopu Velike palače u Bangkoku.

Stari autobusni kolodvor u centru grada

Nova gradska ura

Unutar Wat Phra Kaewa

Nastavio sam uzbrdo kroz park i dugačko stepenište do još jednog budističkog hrama koji je imao lijep pogled na okolno područje, ne toliko zbog visine, koliko zbog ljepote okruženja, a i ulice su postajale sve pustije što mi je u Chiang Maiju bilo nezamislivo:

Ne znam šta je ovo, ali mi je lijepo izgledalo

Uspon prema budističkom hramu (na sljedećoj slici)

Da bi došao do sljedećeg odredišta, morao sam prijeći rijeku Kok preko modernog mosta ukrašenog zlatnim slonovima s kojeg se lijepo vidjelo i područje uz samu rijeku:

Nakon još kilometar-dva hoda napokon sam došao i do Wata Rong Seur Ten, poznatijeg kao Plavi hram (eng. Blue temple). Njega je izgradio i oslikao učenik onog istog umjetnika koji je izradio Bijeli hram, a glavna zgrada je dovršena tek početkom 2016. godine, međutim vijesti se očito brzo šire tako da je i oko ovog umjetničkog djela bilo strašno puno turista. Ovako izgleda Plavi hram izvana i iznutra:

Na putu za nazad sam prešao preko drugog mosta i tamo naletio na mali uređeni park gdje se nalazi spomenik Kralju Mengraiju, utemeljitelju ovog grada:

Vratio sam se natrag u hostel mrtav-umoran, ali zadovoljan sa svime što sam danas napravio. Uostalom, treba se odmoriti i pripremiti za dugu noćnu vožnju prema Luang Prabangu.