Dakle, nakon onog proloma oblaka stiglo je sunce i još veća sparina nego je bila prije toga. Pričekao sam bus broj 201 koji staje odmah do hostela i krenuo na sat vremena dugu vožnju kroz zakrčene ulice Georgetowna. Kada sam prvi put ugledao hram Kek Lok Si na brdašcu iznad ceste, nisam mislio da će mi se baš toliko svidjeti.
Radi se o kineskom budističkom hramu, čija je izgradnja počela 1890. godine, ali je polako dovršavan i nadograđivan sljedećih 40 godina pa se trenutno smatra najvećim u Maleziji. Ulaz u kompleks je slobodan, a naplaćuju se samo dvije stvari i to samo nekoliko kuna. Na samom ulazu nalazi se jezerce s malih milijun kornjača, svih veličina, koje turisti slobodno mogu hraniti. Čitao sam da po budističkom vjerovanju oslobađanje zatočenih kornjača vodi i oslobođenju ljudskog duha, budući da kornjače simboliziraju dugovječnost, izdržljivost i otpornost.
Nastavljamo se penjati prema vrhu gdje se nalaze 36 metara visoka statua božice milosti i sedmerokatna pagoda Rame IV. Da bi došli do toga, morate proći kroz više hramova i prekrasno uređenih vrtova, koji vas zovu da malo predahnete u njima i uživate u neobičnoj tišini koju remeti samo ultra-lagana i smirujuća kineska tradicionalna glazba koji dopire iz skrivenih zvučnika. Slijedi par slika na putu do centralne pagode:
 |
| Pagoda Rame IV |
Ono što je mene najviše zanimalo je pogled s vrha same pagode, jer sam odlučio da ako pogled na grad bude dobar, neću se penjati na najviše brdo iznad grada, ali to bi, kasnije se pokazalo, bila gotovo nemoguća misija. Naime, taman kad sam došao na vrh pagode počela je lagana kišica koja nije trajala više od deset minuta, ali koja je podigla razinu vlage na maksimum i to su bili trenuci kada sam najteže dolazio do zraka tijekom ovih desetak dana u Maleziji. Teško je opisati kako je teško udisati takav zrak, kao da u njemu jednostavno nema kisika. Evo par slika s vrha pagode:
Nakon što sam se spustio s pagode, krenuo sam polako do akumulacijskog jezera udaljenog 2-3 kilometra od ovog kompleksa. Na karti nije izgledalo zahtjevno, ali radi se strašno strmoj cestici koja vodi kroz gustu šumu koja je još uvijek isparavala od nedavne kratke kiše. Nakon jednog kilometra sam počeo razmišljati da možda ne bi bilo loše da se vratim jer neću izdržati ako se takvi uvjeti nastave. Vidio sam par starijih ljudi u trenirkama i štapovima za planinarenje kako se spuštaju niz put pa sam zaključio da ako mogu oni, onda mogu i ja. To se ne može reći za bar desetak skutera koji su prošli uzbrdo i koje su vozili isključivo mladi dečki. Oni očito ne mogu hodati, a sve sam ih vidio na malom parkingu prije jezera kako sjede na klupama i odmaraju. Ne znam od čega. Kad sam se popeo do vrha brane, odmah sam osjetio lagani vjetar koji me vratio u život. Sjeo sam na prvu klupu, otvorio vrećicu kikirikija i uživao u pogledu.
 |
| Pogled s vrha brane na grad i hram Kek Lok Si |
Na povratku prema hramu išao sam drugim putem nizbrdo i kada sam se našao na jednoj čistini, digao sam pogled prema nebu i ugledao nešto prekrasno. Znao sam da moram to uslikati i podijeliti tu ljepotu s vama:
Nema komentara:
Objavi komentar