Otok Langkawi - plaža Cenang

Iako postoji direktna brodska linija od Georgetowna do luke Kuah na otoku Langkawiju (3 sata vožnje), radije sam otišao trajektom natrag u Butterworth, uzeo bus do Kuala Perlisa i od tamo na katamaran za Langkawi (sat vremena vožnje). Ne samo da sam uštedio pedesetak kuna, nego sam i vidio lijepa zelena polja riže koja su se protezala skoro cijelim putem, uz neizostavne nasade palmi. Katamaran do otoka je bio kao naš za kvarnerske otoke, dakle sjedite unutra u klimatiziranom prostoru, bez mogućnosti izlaska na palubu i to mi je stvarno žao jer je ono što sam vidio kroz previše zatamnjeni prozor izgledalo prekrasno! Mali strmi otočići razasuti naokolo, more one karakteristične svijetle tirkizne boje, šarene drvene barke plove oko nas, a najviši vrh glavnog otoka zavijen maglom. Raj! Budući da na Langkawiju ne postoji javni prijevoz, a taksi je po običaju skup, preporuke turista koje sam vidio na internetu su bile da se koristi Grab (konkurent Uberu), kako bi od pristaništa u gradiću Kuah došao do svog hostela (noćenje 28 kuna), dvadesetak kilometara dalje na zapadu, uz plažu Cenang. Instalirao sam Grabovu aplikaciju i kada sam izašao na pristaništu, malo sam prošetao naokolo da poslikam tu ljepotu i onda uključio GPS da me njihovi vozači znaju locirati i naručio vožnju do hostela. U roku pola minute stigao je jedan od njihovih vozača i odveo me ravno do ulaza u hostel, koji sam prilikom narudžbe vožnje morao obilježiti na karti kako bi znali izračunati kilometražu i cijenu koja je bila 25 ringgita, što je skoro 40 kuna, ali su mi u hostelu odmah dali do znanja da taksi do pristaništa košta 30 ringgita, dakle 20% više. Ok, sad znam i kako te kompanije (Uber, Grab, Taxify...) funkcioniraju.

Par slika oko pristaništa u gradiću Kuah

S obzirom da sam u hostel stigao tek oko 18 sati, gladan kao pas, prvo sam otišao nešto pojesti u restoran u sklopu hostela, a s obzirom da sam stigao u bescarinsku zonu, dakle nema visokih poreza na alkohol kao u ostatku Maleziju, odlučio sam probati i par njihovih piva (limenka od 0,33l košta 6 kuna). Tu sam počeo pričati s jednim starijim Englezom, rekao bih da ima 50-55 godina, koji mi je ispričao nevjerojatnu priču. On već godinama živi u Bangkoku, ne zbog posla, nego zato što je život tamo mnogo ljepši i jeftiniji nego u Engleskoj, a zarađuje preko interneta. Nedavno je u Bangkoku kupio i stan, ali još uvijek nije krenuo riješavati papirologiju za privremeni ili trajni boravak, što znači da i dalje mora svaki mjesec bar na jedan dan otići izvan Tajlanda kako bi u putovnicu dobio novi ulazni pečat koji mu omogućuje da ostane daljnjih mjesec dana. Isto to je išao napraviti i prije dva tjedna, kad ono.... Na granici su mu rekli da prečesto ulazi i izlazi iz Tajlanda, da je to sumnjivo i da se vrati u Englesku pa da tek za tri mjeseca može ponovo doći natrag. On kaže da uopće ne živi u Engleskoj, da tamo nije bio godinama i da je kupio i stan u Bangkoku, ali njih naravno to nije bilo briga. I eto ga sada na Langkawiju, troši ta tri mjeseca zabrane ulaska u Tajland. Kaže da je prvih par dana bio bijesan, razmišljao kako će izdržati svo to vrijeme, ali da je vrlo brzo shvatio da taj prisilni godišnji uopće nije loša stvar. Kad sam došao u restoran, već je imao 4 prazne limenke pive pokraj sebe, a zajedno smo onda još popili tri ture. Ono što je odlično je činjenica da je prošao uzduž i poprijeko cijelu Indokinu i koje god pitanje sam mu postavio, a imam nekoliko nedoumica oko nekih destinacija i načina putovanja, on je uvijek imao spreman detaljan odgovor.

Par slika iz mog hostela - Rainbow Lodge

Na ovoj klupi upravo pišem ovaj tekst

Drugo jutro otišao sam razgledati mjesto i nekoliko kilometara dugačku plažu. U glavnoj ulici koja prati plažu nalazi se sve šta turist može poželjeti, od restorana, kafića, dućana, suvenirnica, hotela, turističkih agencija, iznajmljivanja bicikala i skutera, trgovačkih centara, velikog akvarija i još čuda stvari kojima je cilj izvući što više love od turista, iako se mora reći da ima dovoljno izbora i za one najskromnije i za one najzahtijevnije turiste:

I onda se provučete između dvije zgrade, a ti prolazi su u pravilu neugledni i puni smeća, i odjednom izbijete na plažu i ostanete u čudu - par kilometara svijetlo sivog pijeska, prekrasno more, otočići na pučini, one najljepše palme i kafići u drvu prate rub plaže... Raj! Doduše, moram priznati da je tako izgledalo prijepodne, ali kada sam se vratio na plažu poslijepodne bilo je daleko više ljudi, puno iznajmljivača jet-skijeva koji su iste dovozili i odvozili s plaže s džipovima, a i razina mora je bila niža pa je dio plaže bio nešto tamnije sive boje. Plaža bi me i ovako oduševila, ali ne nakon što sam je vidio u puno ljepšem jutarnjem izdanju. Zapadni dio plaže je rezerviran za nekoliko luksuznijih hotela čiji okoliš izgleda božanstveno, a vi mi recite da li pretjerujem:

Ostatak plaže ipak nije toliko detaljno uređen, ali daleko od toga da ćete biti razočarani. Naprotiv, evo kako izgleda taj, oko dva kilometra dugačak potez za obične smrtnike:

Langkawi (65 tisuća stanovnika) ima još puno zanimljivih stvari za razgledati i, iako izgleda mali, otok je zapravo prilično velik, posebno ako se uzme u obzir da se razne atrakcije nalaze razasute po cijelom otoku. Nažalost, za razliku od Tajlanda, ovdje stvarno ne žele iznajmiti skuter turistima koji nemaju međunarodnu vozačku dozvolu. Ja sam sa sobom uzeo našu, ali ona ovdje nije dovoljna, dok ih u Tajlandu zanima samo vaš novac, nikakvi dokumenti. Zato ću probati iskoristiti najam solidnih mountain bike bicikli koje nude u mom hostelu, a naplaćuju ih samo 20-ak kuna na dan, kako bi posjetio dvije meni najzanimljivije atrakcije udaljene dvadesetak kilometara od plaže Cenang. Čujemo se uskoro!