Koh Rong Sanloem

Nisu mi ovi otoci uopće bili u planu, ali nakon što mi je više ljudi u Siem Reapu reklo da Phnom Penh obiđeš u dva dana, a ja sam tamo mislio ostati 4-5 noći, i da je bolje višak vremena provesti na nekom od otoka ispred Sihanoukvillea, poslušao sam ih, malo istražio to otočje i odlučio se za Koh Rong Sanloem, dvadesetak kilometara od grada. Prilikom pretraživanja opcija smještaja, vidio sam da se većina jeftinih hostela i bungalova nalazi u mjestu M'Pay Bay na sjeveru otoka. Onda sam saznao da to nije M'Pay zaljev, kako bi mi to preveli, nego je doslovan prijevod tog anglikaniziranog kmerskog izraza "23". To je, dakle, selo 23. Nigdje nisam saznao zašto baš 23. 

Brzi brodovi s 50-60 mjesta, od četiri različite kompanije, plove od 7 ujutro nadalje praktički svakih sat vremena, često i po dva u isto vrijeme, prema dva glavna otoka zapadno od grada. Mene je povratna karta za vožnju od sat vremena koštala 22 dolara (rekao bih poprilično), ali kada nemaš alternative...

Crveno označen M'Pay Bay na sjeveru Koh Rong Sanloema, a na desnoj strani vidite i lokaciju Sihanoukvillea.

Čovjek bi rekao, kad pogleda Sihanoukville s pristaništa, da se radi o lijepom gradu, kad ono...

Čekanje na polazak koji je kasnio 20 minuta

Nakon pola sata došli smo do otoka

Prvo je trebalo ostaviti većinu ljudi na dva pristaništa u zaljevu Saracen, a tek onda ići prema M'Pay Bay

Evo nas i na pristaništu sela 23

Prvi dojam nije nimalo loš

Smjestio sam se u hostelu Twisted Gecko (noćenje 5$) kojeg također vode dva Engleza. Udaljen je stotinjak metara od plaže, a svaku se večer na otvorenoj terasi gledaju filmovi na Netflixu, dok se četvrtkom održavaju natjecanja u raznim Nintendo igrama, najčešće Super Mariju. U svakom slučaju, zabavan hostel, barem u večernjim satima. A što reći o Selu 23? Postoji jedna ulica uz more i jedna od pristaništa prema unutrašnjosti, koja se račva nakon stotinjak metara i gdje sam vidio da se gradi par novih kuća. Teško je reći da je taj potez iza obalnog pojasa lijep. Dosta je smeća pobacano naokolo, ljudi drže puno nepotrebnih stvari ispred kuća, a ulica je sva raskopana i puna kanala koje su bujice napravile za vrijeme zadnje obilnije kiše. Međutim, osim što će se vaš smještaj vjerojatno nalaziti u tom području, stvarno nema potrebe tamo se zadržavati. Sve važno ionako se nalazi na obalnoj šetnici, tj. glavnoj seoskoj cesti, a kako se ne zaljubiti u selo kojemu glavna cesta izgleda ovako:
 

Iako se lijepa mala pješćana plaža nalazi i tu pokraj pristaništa, ipak ju ne koristi puno turista, kako zbog povremenih pogleda ljudi koji odmaraju na obližnjim terasama, tako i zbog činjenice da se desetak minuta dalje nalazi prekrasna rajska plaža, toliko dugačka da se tih par desetaka turista koji uživaju na njoj mogu osjećati kao da je njihova privatna. Tu sam dolazio više puta svaki dan i jednostavno ležao, odmarao, slušao muziku, razmišljao i kupao se u moru na prihvatljivih 28°c.

Dvije slike plaže uz pristanište

Četiri slike i video s moje rajske plaže

Jedan dan sam prošetao do susjedne uvale da vidim čega tamo ima. Našao sam na satelitskoj karti jedan šumski put koji počinje na sredini rajske plaže i krenuo na dvadesetak minuta dugu šetnju. Došao sam do jednih željeznih vrata zaključanih lokotom koja sam moram preskočiti i ubrzo sam se našao pokraj prve zgrade gdje se nalazilo novo kružno uzletište za helikoptere (na satelitskoj karti se još uvijek ne vidi). Nastavio sam po puteljku dalje, vidio par krava i gusaka i samo jednog čovjeka kako spava u hladu ispod stabla. Bilo je malo neobično u jednom selu s desetak kuća ne vidjeti nikakvu aktivnost. Prošetao sam naokolo, razgledao malu ribarsku lučicu i, s obzirom da nije bilo nikakvog dućana ili kafića da malo sjednem i uživam, odlučio sam krenuti natrag. Sviđao mi se ovaj otok pa sam na povratku u hostel rekao vlasniku da bi produžio boravak, na što mi je on predložio da odem prošetati i do susjedne uvale s lijepom plažom. Kažem mu da sam se upravo vratio od tamo, ali da nisam vidio nikakvu plažu. Zanimalo ga je gdje sam ja to zapravo otišao pa sam mu pokazao na karti tu uvalu i par slika s mobitela, a on se nasmije i pita "Šta te nije nitko zaustavio? To je vojna baza!". Krenuo sam razmišljati unazad da vidim da li je bilo ikakvih znakova koji bi upućivali na to i zaključio sam da ih je zapravo i bilo: zaključana vrata, uzletište za helikoptere i nedostatak tipičnog seoskog života. S druge strane, pogledajte kako to izgleda pa mi recite da li bi vi pomislili da je to vojna baza:

Put do ribarskog sela/vojne baze

Ispod ovog stabla sam vidio čovjeka kako spava

Da mi je znati šta piše na ovoj porti

Jesu li ono ratni ili ribarski brodovi?

Uglavnom, drugi dan sam se za svaki slučaj držao svog sela pa sam ga išao malo detaljnije istražiti. Nakon sveobuhvatnog pregleda svakog kutka, kuće i puteljka u Selu 23, dakle petnaestak minuta kasnije, vratio sam se u hostel sa sljedećim slikama:

Trebalo mi je pet minuta da se popnem do vrha brdašca iznad sela, kasnije je bilo lako

Glavna ulica koja od pristaništa vodi prema unutrašnjosti

Prva kuća s desne strane je moj Twisted Gecko hostel

Par ugostiteljskih i smještajnih objekata nalazi se na zapadnoj obali gdje su stijene

Da ne ispadne sve savršeno, vidjet ćete i par primjera smeća i nepotrebnih stvari koje se skladište ispred kuće, tj. na ulici:

Zadnji dan sam mislio obaviti par stvari, ali se situacija baš ono zakomplicirala. Tijekom večeri se naoblačilo, počela je i kiša, i iako je ujutro bilo sunčano, bili su dosta veliki valovi, tako da je propala moja ideja da za jedan dolar iznajmim masku za ronjenje i idem vidjeti šta se nalazi pod morem, na onoj stijenovitoj strani obale. Mislio sam taj dan ići prošetati i do zaljeva Clearwater, tj. one plaže na koju je mislio vlasnik hostela prije nego je shvatio da sam ja zapravo otišao u "vojnu bazu". Ta kilometar dugačka pješćana plaža je prilično izolirana i trenutno se tamo nalazi samo jedan mali drveni smještajni objekt i ništa drugo. Do njega se može doći jedino barkom ili šumskom stazom preko jednog prijevoja koji se nalazi na samom kraju rajske plaže, dobrih pola sata hoda od Sela 23, uz dodatnih pola sata da se prijeđe preko tog brda. Nažalost, par dana ranije, u Sihanoukvilleu, sam se udario nožnim palcem u kamen. Prst nije bolio, niti je izgledalo da će biti problema s noktom, ali je drugi dan boravka na otoku nokat počeo mijenjati boju i lagano boliti nakon desetak minuta hoda. Zaključio sam da nema smisla razgledavati i susjedne plaže, koliko god lijepe bile, kad sam i prezadovoljan s ovom mojom, posebno s obzirom na stanje tog nokta. Nažalost, tek zadnji dan sam saznao da se u noćnim satima mogu vidjeti oni fluoroscentni planktoni koji svijetle kad prolaziš pokraj njih u moru. Dosta ljudi zato ide do one moje plaže da bi ih vidjelo, ali to bi značilo da bi prema Phnom Penhu morao krenuti s mokrim ručnikom i kupaćima u ruksaku, što mi se baš i nije sviđalo. Za utjehu sam se još jedan dan izležavao na plaži, uživao u miksanim prirodnim voćnim sokovima na terasama restorana u glavnoj ulici, gledajući pritom kao i svaki dan kako mještani barkama dopremaju hrpe hrane, robe ili građevinskog materijala na otok, budući da je to ovdje još uvijek jedini način dostave.

Dečki vuku kolica s glavnim prehrambenim artiklom na otoku, pivom Klang, a tu vidite i neke cijevi, kao i vreće cementa dalje na doku.

Kad sam se vratio zadnjeg dana oko podne s plaže, vidio sam da na jednom od šest kreveta u mojoj sobi leži neka cura i izgleda kao da je bolesna. Nisam ništa pitao jer je spavala, ali kad sam se vratio s ručka čuo sam je da priča s nekim na mobitel na slovenskom. Rekao sam joj da sam iz Rijeke, nasmijala se, pa sam je pitao šta je bilo i da li joj kako mogu pomoći (donijeti vodu iz dućana ili nekakav lijek iz male apoteke...). Kaže da ima sve šta joj treba i da samo treba ležati i piti puno vode, a da zapravo uopće ne zna od čega se zarazila, ali da to traje već treći dan. Stvarno mi ju je bilo žao, jer znam kako je to kada putuješ sam, daleko od kuće, a nisi za ništa, dok svi oko tebe uživaju. Zanimljivo je da sam na ovom nepoznatom i malom otoku u Kambodži već vidio jedan par iz Srbije i jedan iz Slovenije,  kao i jednog dečka rođenog u Bosni, koji je kao beba s roditeljima pobjegao od rata početkom devedesetih, sada i ovu curu... U biti, vidio sam ljudi iz bivše Juge kao na cijelom putu do sada, a večer prije odlaska sam sreo i jednog Portugalca kojeg sam upoznao u onom genijalnom hostelu u Siem Reapu.

Za kraj da vam samo još jednom pokažem prekrasan, čist i gladak pijesak na mojoj rajskoj plaži pa da možete zamisliti kako je bio dobar osjećaj gaziti po njemu bosonog:

Prva slika je možda nekome izgledala kao da nema ništa na njoj pa vam evo dokaza da je to ispod stvarno pijesak.

Posljednji pozdrav Koh Rong Sanloemu