Dolazak u Singapur

Nakon duge vožnje busom do Berlina i 12 sati dugog leta od Berlina do Singapura, a toliko dug let stvarno loše djeluje na psihu i fizičko stanje ako imaš problema sa spavanjem, ipak je stiglo olakšanje. Stigao sam u 4:30 ujutro (21:30 po vašem vremenu), pista je bila mokra, a i kiša je bila najavljena za sljedećih desetak dana za Singapur i cijelu Maleziju, ali već oko 7 sati, kada sam napokon izašao na užasno vruć i sparan zrak, cesta je bila suha i pokazalo se sunce. U 8:15 sam uhvatio bus do granice s Malezijom. Singapur je grad/država na otoku (njega ću posjetiti prije povratka natrag u Europu), a skoro sav prekogranični promet se odvija preko jednog mosta. To manje-više znači strašnu gužvu, a da stvar bude gora, moraš izaći iz busa prije granice, s ostalim ljudima koji su izašli iz pedesetak autobusa kreneš riješiti imigraciju, nakon čega slijedi povratak u buseve (ako uspiješ naći svoj u toj ludnici), prelazak preko mosta i opet izlazak i rješavanje imigracije na malezijskoj strani. Nama ne trebaju vize za te zemlje, ali za Singapur treba popuniti imigracijski upitnik (za Maleziju ne), a na obje granice treba ostaviti i otiske prstiju. Tlaka. Malezijski pogranični grad zove se Johor Bahru i ugodno me iznenadio. Poprilično moderan i lijepo uređen grad, s velikim autobusnim kolodvorom krcatim dućana i mjesta za pojest i popit nešto. U 13 sati sam uzeo bus za moje prvo odredište, Melaku, i tamo se iskrcao oko 16 sati, umoran do boli.

Ono što sam prvo primjetio u Maleziji jest da imaju zanimljiv način pisanja. Pišu latinicom, skoro svi govore engleski, valjda zato što je zemlja bila i pod britanskom upravom, ali riječi koje su pokupili iz engleskog jezika pišu "po Vuku", onako kako ih izgovaraju, tako npr. pišu "sentral bas", "teksi", " tiket kaunter" itd.

Evo vam u nastavku par slika s puta za Melaku:

Moj avion prije polijetanja

Unutar aviona

Ludnica na malezijskoj strani granične kontrole

Johor Bahru

Unutar shopping centra u Johor Bahru

Autobusni kolodvor Larkin u Johor Bahru